Nauka i radiestezija

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija I" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

 

Da bi se malo upoznali sa time, kako gleda nauka na radiesteziju i zašto nauka nije priznala radiesteziju za naučnu disciplinu, svakako da ima razloga. U prethodnom poglavlju iznesena je kratka istorija radiestezije. Vidjeli smo da je 1531. sveučilišni profesor Kirchner naučno eksperimentisao da ustanovi, okreću li se rašlje samo radi naklonosti (simpatije) prema traženom predmetu i zaključio da rašlje ostaju mirne, ako su postavljene u ravnotežni položaj, a da se okreću samo u rukama rašljara. To je već tada podstaklo sumnju u to, da rašlje okreče onaj tko ih drži, da to svi mogu, bez obzira da li imaju radiestezijskih sposobnosti ili ne. Rašlje i visak ispitane svim mogućim za to prikladnim aparaturama sve do današnjih dana nisu se pomaknule sa mesta. To je bila i prilika, da se namnožilo i mnogo ljudi bez radiestezijskih sposobnosti, čiji rezultati su često bili razočaravajući, pa je nauka postala sumnjičava prema radiestezistima i radiestezijskim metodama istraživanja. Bez obzira što su u prošlosti vršena ispitivanja od strane naučnih krugova, bez obzira što su ti eksperiment sa vrhunskim radiestezistima, u vrlo velikom procentu bili uspešni i zadivljujući (setimo se Aymora, Bletona, kasnije Mermeta i drugih) nauka nije mogla samo na osnovu statističkih podataka, a bez provjere do tada poznatim aparaturama i bez naučno postavljenih uslova priznati radiesteziju kao nauku. Sve naučne discipline podliježu toj proveri, pa se ne može uopće ozbiljno pomišljati o tome, dokle god taj uslov nije ispunjen. Uz to dolazi još i spoznaja, da se visak i rašlje ne okreću jednako ni kod priznatih radiestezista. Osim toga mnogi radiestezisti ispadaju kao neki vidovnjaci, jer obično nakon svog istraživanja kažu na pr.: "Na tom mjestu našao sam to i to!" To nije nikakav naučni pristup radu. Kad bi to bilo rečeno drugačije, na pr.: "Bilo bi dobro na tom i tom mjestu izvršiti istražne radove, da bi se ustanovilo postoji li to i to" to bi zvučalo već drugačije, mnogo bliže nauci. Mi imamo mnogo radiestezista, koji se bave dijagnosticiranjem bolesti na nekoj osobi, pa kaže: "Vi imate obolelu slezenu", a kad ga upitate, gde se na telu slezena nalazi, on će vam čak reći da ne zna. On će reći i koja je to bolest, ali sebe neće nikada poistovetiti sa šarlatanom. Jedan ovakav čovek može imati i vrlo visoku radiestezijsku sposobnost, ali on mnogo više šteti i struci i sebi i onome kojeg pregleda. Nemoguće je vršiti zdravstveni pregled, a da taj dotični ne poznaje anatomiju ljudskog tela, što ne znači da on, nakon što je nauči ne bi mogao raditi, ali u okviru koji mu za to radiestezija pruža, a to je da osjećajući manjak bio-polja, skrene pažnju onome koga se pregleda, da ode liječniku na pregled. Medicina je danas na visokom nivou i sigurno ima bolji način uz pomoć mnogo dijagnostičkih aparata da utvrdi pravu dijagnozu. Ja lično radiesteziju i kod drugih područja u kojima se primjenjuje smatram čistim istraživačkim radom i nikad nisam 100 % siguran da su podaci točni. Ima mnogo raznih pojava i u atmosferi i unutar zemlje koje vrlo često, a da mi to ne osjećamo utiču i te kako na rezultate. Svi mi pri našem radu moramo o tome voditi računa i tako se ponašati. Moram ovde ipak naglasiti, da pravi radiestezisti imaju u 80-90 % rezultate koji opravdavaju očekivanja. Obzirom na sve veći razvoj radiestezije u zadnje vreme, postoje već u razvijenijim zemljama instituti koji je proučavaju. Da u radiesteziji veliku ulogu osim fizičkog, ima psihički faktor, ne treba mnogo naglašavati. Na žalost to je danas jedna od glavnih zamerki radiesteziji sa strane nauke. Postoji već više teorija, koje se bave razjašnjenjem, od kojih je izgleda bliska teorija o titrajnim krugovima i rezonanciji, ali o tome će biti više govora kasnije. Moramo biti strpljivi. U svetu se rade već neki instrumenti, koji će moči mjeriti snagu radiestezijskih zračenja, a to je onaj prag, kojeg je potrebno preči, da bi se smestili u krilo nauke. Neka nas tješi to, da je radiestezija u svojoj istorija imala vrlo teških i mučnih razdoblja, da su je ometali i proganjali, a ona se je ipak ne samo održala do današnjih dana 55 nego je danas jača nego što je ikada bila. Iako se nauka i danas ustručava, mi joj se svakim danom polako, ali sigurno približavamo. setimo se koliko je vremena bilo potrebno akupunkturi da dođe u okrilje naučne medicine. Nismo daleko od toga.