Krvna slika i radiestezija

Kod vrlo mnogo oboljenja organizma, normalna krvna slika pokazuje promjene.  Svaki upalni proces, koji se razvija ili se razvio ocituje se u promjeni broja krvnih tjelešaca,  kao i povišenju sedimentacije eritrocita. Vrlo je cest slucaj da lijecnik pošalje pacijenta na  veliku ili malu krvnu sliku, kako bi mogao dati što tocniju analizu. Pri angini ili bilo kakvoj  gnojnoj upali imamo povišen broj bijelih krvnih zrnaca (leukocita), cesto smanjen broj  crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) ili promijenjen broj krvnih plocica (trombocita).  To su tri glavna mjerodavna faktora, koji nam daju uvid u stanje krvi u organizmu.  Pri našem pregledu glavno je ustanoviti da li su svi ovi cinioci: eritrociti, leukociti i  trombociti u normalnom broju zastupljeni u krvi.  Moramo se mentalno koncentrirati na pr. prvo na eritrocite sa pitanjem: "Da li je broj  eritrocita normalan?" Ako dobijemo odgovor preko viska da jest, idemo na leukocite. Ako je  odgovor "ne", postavljamo novo pitanje: "Da li je broj eritrocita smanjen?" Ako je odgovor  "da", možemo postaviti pitanje: "U kolikom postotku?" Sa viskom ponovno brojimo 1%, 2%,  3%... 5%... 10%... dobijamo odgovor: Više od 5%, manje od 10%. Sad pocinjemo sa 5%,  6%, 7%... visak stane. Znaci oko 6%   (7% nije, jer je visak stao).  To isto radimo sa leukocitima. Tražimo da li su oni normalni. Ako je odgovor "ne",  postavljamo pitanje: "Da li su povecani". Ako je odgovor "da", onda tražimo koliko posto.  Postupak sa trombocitima je analogan.  Kod traženja kakva je sedimentacija,, postavljamo pitanje: "Da li je u granicama  normale?" Ako dobijemo odgovor "ne" postavljamo pitanje: "Da li je povišena"? Na odgovor  "da" postavljamo pitanje:  "Da li je jako povišena?" itd.  Jasno je da na ovaj nacin dobiveni podaci o krvnoj slici i sedimentaciji ne mogu biti  tocni kao oni dobiveni laboratorijskim putem, ali mogu dati neke približne podatke, ako ih se  treba kratkim postupkom.  Vec je dugo poznato, da se može radiestezijskim postupcima izmjeriti krvni tlak  (sistolicki i dijastolicki). Poznato je da vrlo mnogo ljudi pati od povišenog ili sniženog  krvnog tlaka i da broj takvih ljudi stalne vec godinama raste. Odrastao covjek, dok miruje,  morao bi imati krvni tlak od 120/85 do 140/95, a kod starijih ljudi od 50 i više godina trebao  bi biti ne veci od 150.  Do povišenja krvnog tlaka (hipertonije) dolazi vecinom (oko 75% slucajeva) bez  nekih organskih oboljenja. Tome pridonose i nasljedni faktori, ishrana, nerazumijevanje u  obitelji i u poslu, uživanje alkohola i dr. Samo kod jedne cetvrtine oboljelih je uzrok neko  organsko oboljenje (bubrezi, poremecaji u krvotoku i hormonalne smetnje).  Do smanjenog krvnog tlaka (hipotonije) može doci radi srcanih oboljenja, slabog rada  centralnog živcanog sistema, poremecaja u neurovegetativnom živcanom sistemu ili malo  kretanja na zraku. Svrha našeg ustanovljavanja krvnog tlaka nije lijecenje, nego samo  ustanoviti koliki je gornji i donji tlak.  To se može izvesti na direktan i indirektan nacin. Direktno se može dobiti tako, da se  onoga za kojeg se odreduje tlak drži svojom levom rukom za desnu, a desnom se vrti visak  sa mentalnom koncentracijom prvo na gornji, a onda na donji tlak. Zavrti se visak i broji za  gornji tlak ne od nule, nego odmah od stotine 110, 120, 130, 140, 150... (160 ne), zatim se ide  od 150 na 151, 152, 153, 154, 155, 156... visak stao. Znaci gornji nije 156 nego 155.  Sada idemo s koncentracijom na donji, dijastolicki tlak. S obzirom da je on veci od  50, pocinjemo brojiti od 50... 50, 60, 70, 80, 90... Na broj 100 visak je stao. Idemo od 90 , 91,  92, 93... na 93 je stao, znaci 93 nije - nego 92. Ukupni tlak je 155/92.  Indirektno se to radi tako da se uzme jedno mjerilo, ili se nacrta jedna skala na papiru  s jednakim razmacima, na pr. po 3 cm., pocevši sa br. 40, pa 50, 60... do200 (ako se ne  ocekuje veci gornji tlak). Koncentrirajuci se na to, da se za doticnog visak zaustavi kad se prstom lijeve ruke (može i olovkom, cackalicom dode na pravi tlak, dobićemo kod prvog  prelaza prstom preko skale, sa koncentracijom i na osobu koju pregledamo gornji tlak tamo,  gde se je na skali visak zaustavio. To ocitamo, a zatim tražimo donji tlak na isti nacin.  Za ustanovljavanje krvnog tlaka može poslužiti i kružni dijagram, na kome su u  obliku rozete nanesene vrijednosti. Visak se drži u centru kruga i ocekuje se u kom pravcu ce  zadržati kretanje. Vrijednost tog pravca ocita se na dijagramu. Tocnost ovog rada ovisi o  koncentraciji i sposobnosti koncentracije, ali su manja odstupanja od tlakomjerom izmjerenih  velicina razumljiva. Što je više prakse u radu sa viskom, što se on bolje "osjeca" u ruci, to su i  rezultati bolji. Pocetnicima savetujem što više vježbe sa viskom ruci.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.