Radistezija i voda

Poglavlje je iz knjige "Radistezija I" koja je delo hrvatskog radiesteziste Smail Dubravića.

U prirodi je poznat zatvoreni ciklus vode. Voda se sa tla, iz potoka, rijeka i mora isparava. Vodena para se diže u visinu i obrazuje oblake. Iz oblaka hlađenjem vodene pare nastaje kiša, pada na zemlju, procjeđuje se kroz površinski vodopropusni sloj, stvara podzemna jezera, rijeke, potoke i potočiće, koji se iz podzemlja po nepropusnom sloju, kroz pukotine, pore ili kroz vodopropusne slojeve probija van, te po površini stvara izvore, potočiće, potoke i rijeke, koje se ulevaju u more ili oceane. Na površini počinje ponovno isparavanje, tj. tu se taj ciklus zatvara, počinje novi i tako to traje od postanka sveta.. Znamo vrlo dobro, da količina vode nije svugde jednako zastupljena. Imamo krajeva sa dosta izvora, potoka i rijeka, a imamo i takvih krajeva, gde je vode vrlo malo, ili je uopće nema.. Na kontinentima su poznate mnoge pustinje, gde nema uopće vegetacije, koja za rast treba vodu. I u područjima gde ima vode, nekada je potrebno ići daleko, da bi se došlo do nekog izvora, potoka ili bunara. Zato nije nikakvo čudo, da su se uglavnom sva veća naselja razvila tamo gde je pitanje vodoopskrbe bilo riješeno. Nedostatak vode u mnogim područjima naterao je ljude da počnu tražiti vodu što bliže svojim naseobinama, da bi riješili pitanje svoje egzistencije. To je pitanje aktuelno i danas. Kao grana geologije, razvila se hidrogeologija, koja je proučavala sve faktore u vezi s istraživanjem pojava i kretanja voda. Vrši se praćenje kretanja podzemnih voda i njihovo pojavljivanje na površini. Boja se baca u ponornice,da bi se riješilo pitanje gde ponovno ta voda izbija na površinu. Proučava se vodopropusnost stijena. Zna se točno koje su stijene nepropusne a koje propusne. Ustanovljuje se vodopropusnost i poroznost pojedinih naslaga, te na osnovu toga vrše hidrogeološka istraživanja pojedinih regija i lokaliteta. Iz takvih istražnih dosadašnjih radova saznaje se da su lapori, škriljavci, dolomiti itd. vodonepropusne stijene, a da su vapnenci, šljunci, pijesak i dr. vodopropusni... Na osnovu sakupljenih geoloških, hidrogeoloških i geofizičkih istraživanja određuju se najpovoljnija mesta za ispitivanje bušenjem, a geomehanički bušači radovi potvrđuju uspješnost provedenih radova. Radiestezisti, koji se bave istražnim radovima na traženju vode morali bi poznavati osnovne geološke karakteristike kraja, gde vrše istrage. Morali bi znati što ih na dotičnoj lokaciji očekuje. Da li se može očekivati da će locirani bunar biti u glini, pijesku, šljunku, laporu, škriljavcu ili vapnencu i kakva je vodopropusnost tih naslaga. Ako uzmemo područje okolice Zagreba, odmah će nam pasti u oči tri geomorfološke jedinice: prva je nizinsko područje rijeke Save i njenih pritoka. Sastav toga područja su glinovite, pjeskovite i šljunkovite naslage. Šljunak i pijesak se danas vade na šljunčarama, koje su danas dosta udaljene od sadašnjeg korita rijeke Save. To nam jasno govori o tome da je rijeka Sava često mijenjala u geološkoj prošlosti svoje korito, jer je šljunak i pijesak mogla samo ona transportirati. Drugo je brežuljkasto područje južno od Zagrebačke gore. Proteže se od Susedgrada, preko Gornjeg Vrapča, Fraterščice, Bijenika, Šestina, Dolja, Markuševca, Trnave prema Zelini. Izgrađeno je od neogenskih sedimenata, gde se uglavnom pojavljuju glinoviti i vapneni lapori, te pješčenjak i pijesak. Treće područje je diluvijalno područje zagrebačke terase, koja se pruža sjeverno od Ilice i naslanja se na laporovite neogenske naslage. Izgrađuju ga uglavnom glina sa ili bez valutica kvarca, a mestimično glinoviti lapori i pijesak u izmjeni. 30 S obzirom na ovakve litološke prilike možemo zaključiti slijedeće: U području Savske nizine, koju izgrađuju glina, šljunak i pijesak, radi vodopropusnih slojeva možemo očekivati pojavu vode na velikom području. Nivo vode ovisi o nivou rijeke Save, koja je glavni snabdjevač vodom naselja koja se tu nalaze. Problem je jedino dubina do vode, kao i to da smo locirali mesto kopanja na podzemnu tekuću vodu, a ne na onu, koja se ne kreće, nego stoji kao u nekom bazenu. Radi toga je potrebno rašljama ili viskom odrediti te tokove. Moramo biti spremni i na pojave treseta, koji vrlo često dobivenu vodu, radi mirisa na trulež, čini neupotrebljivom. U drugom području izgrađenom od laporovitih nepropusnih naslaga, bilo bi razumljivo da se voda, koja se procjeđuje, kreće po ovoj podlozi na niže, dok se negde ne pojavi na površinu. Trojni vodopropusni sloj iznad lapora je tanak, pa bismo prema tome trebali da nađemo vodu dosta plitko. Međutim poznato je da ove vode po laporu nisu stalne i da ovise o učestanosti padavina, a još najviše o geomorfologiji terena. Ovo sve upućuje na to, da su laporovite podloge nepodesne za pronalaženje tekućih pitkih voda. Hidrogeologija stoji na tom stajalištu. I radiestezijski radovi na istraživanju vode u ovim stijenama zahtijevaju posebnu opreznost. Čak i u radiestezijskoj literaturi se na to upozorava (Abbe Mermet). Međutim, moje je mišljenje nešto drukčije: Radeći na određivanju žila tekuće podzemne voda u laporu ustanovio sam, da su to tokovi koji imaju vrlo rijetko neku veću izdašnost.. Obično se radi o tokovima koji mogu dati 1 do 3 litre/min vode. Ta se voda ne kreće kroz nepropusne naporovite slojeve, nego koristi pukotine i rasjede, koji su nastali tektonski, nakon sedimentacije lapora. Te pukotine ili rasjedi nisu široki, a u većini slučajeva niti okomiti. Ako sad zamislimo u dubini jednu vodenu žilu, koja je debela 5-10 cm i ako se nalazi na dubini od 20-30 m, onda je i pored toga što smo tu žilu na površini locirali i označili kolcem, vrlo teško i nabušiti. Ako uzmemo samo da bušotina po vertikali odstupa jedan stupanj, mi na 10 metara griješimo 24 cm, odnosno na 20 m - 48 cm, što znači da postoji mogućnost da prođemo svrdlom pored nje. Ako se još pretpostavi da je greške u postavljanju vertikalnosti 2,3 pa i više stupnjeva, onda se može razumjeti, zašto su lapori i druge nepropusne stijene (pješčenjaci, dolomiti i dr.) nepovoljni za traženje voda u njima. Međutim, ne bi se to trebalo uzeti kao pravilo, da se treba odustati od traženja vode u laporu, jer u praksi dobri radiestezisti nalaze tamo vodu. Mogu spomenuti slučaj u Tuheljskim toplicama, gde je u miocenskom laporu, na 30 metara dubine nabušena količina od 5 lit/min, i što je rijetkost u ovom kraju, voda je bila arteška, izlazila je pod pritiskom na površinu. U selu Radoboju radi opskrbe sela vodom pronađena je u laporu voda, koja je u mlazu izbijala iz lapora u izgrađeni bunar. U području zagrebačke terase, javljaju se naslage gline sa valuticama kvarca, proslojcima pijeska ili nepravilnoj izmjeni lapora i pijeska. S obzirom na ovakve hidrogeološke prilike, gde se izmjenjuju litološki članovi, od kojih su neki vodopropusni, a neki nepropusni, uspjesi na iznalaženju žila tekućih podzemnih voda i dobijanja vode su jednostavniji. Glinoviti površinski sloj, koji je radi učešća pijeska i zaglinjenog šljunka glavni sabirnik voda, koje kad naiđu na slabo propusne ili nepropusne slojeve počinju gravitaciono teći na niže, stvarajući i vezanu kapilarnu vodu. U ovim naslagama su veći izgledi na nailazak na žilu podzemne vode, nego što je to u laporu. Osim toga, ako ovde bušotina i odstupa malo od vertikale ona se probija i puni vodom do visine kada se hidrostatski tlak izravna. Tko se bavio istraživanjem podzemnih voda, tko je sakupljao podatke o nivoima voda u bunaru ili bušotinama, taj zna, da nivo vode u bunaru varira. Nije svaki dan isti. Obično nakon kiša on se diže, a u sušnom periodu pada. Znači: on oscilira. 31 Kada prilikom lociranja bunara jedan radiestezist kaže da je dotok vode u bunar 2 litre/min, odmah se počinje računati: 2 lit/min = 120 lit/sat = 2.88 m3/dan. Odmah moram upozoriti da je ovakav račun samo djelomično točan. On je točan samo onda, ako bismo imali takav rezervoar vode, takav bunar, koji od dna bunara do visine nivoa vode usled hidrostatskog tlaka, ima najmanje zapreminu od 2.88 m3 ili ako smo ugradili cijev ispod hidrostatskog nivoa, kroz koju će stalno moči teći minimum 2 lit/min. Uzmimo jedan primjer: Bunarska cijev ima unutrašnji promjer D = 1,00 m. Ako je ta cijev visoka 1,00 m, onda je njena zapremina V = r2 · v V = 0,502 · 3,14 · 1.00 r = radius = 0,50 m V = 0,785 m3 = 785 lit. v = visina cijevi = 1.00 m Na isti način dobit ćemo količinu vode za razne dijametre cijevi, koje se kod nas najviše upotrebljavaju. Visina svih cijevi je 1.00 m. 1. Za dijametar D = 1.00 m V = 785 litara 2. " " D = 0.80 m V = 502 " 3. " " D = 0.70 m V = 384 " 4. " " D = 0.60 m V = 283 " 5. " " D = 0.50 m V = 196 " 6. " " D = 0.40 m V = 126 " 7. " " D = 0.30 m V = 71 " Iz ove tablice se može zaključiti slijedeće: Ako je, npr., u nekom bunaru od dna bunara do visine nivoa hidrostatskog tlaka 3 m, onda će se noći u bunaru naći vode pri ugradnji cijevi od 1.00 m promjera 2.355 lit. vode, a u cijevi od 0.30 m samo 213 lit, uz istu količinu dotoka. Sada je lako razumljivo zašto seljaci skoro uvek kopaju široke bunare. Tada uvek imaju dovoljnu količinu vode na raspolaganju, za potrebe domaćinstva i stoke koju imaju. S obzirom da danas mnogi koji imaju vikendice žele imati pumpu, jer im je to najzgodnije, treba im ukazati na to, da pumpu mogu imati samo u nizinskom dijelu, u ravnici, a na brežuljkastom terenu ona ne dolazi u obzir. Može se montirati samo na bunar, koji je zacjevljen betonskim cijevima. Za vikendice ne bi se smio preporučiti bunar koji ima manji promjer od 60 cm, a seosko gazdinstvo manji od 1 m. Na istoj žili treba nastojati da dva bunara nisu preblizu.