Ljudi  prespavljuju približno trećinu svog života. Često se noću budimo, loše  spavamo, teško se koncentrišemo, uznemireni smo... ukratko: naše  spavanje nije dovoljno kvalitetno. Razloge za to tražimo u vremenu, u  ponašanju partnera, umoru od posla... Međutim, naučna i alternativna  istraživanja ukazuju na štetno (patogeno) zračenje na čovekovo zdravlje.  
Sve zrači! Zračenje dolazi iz kosmosa, sa Zemlje, iz grada, i  normalno iz nas. Neka zračenja su zdrava, korisna, omogućuju normalan  život, druga su pak smrtonosna. Živimo u svetu koji zrači! Šta je  ustvari zračenje? Zračenje, talasi – su pojmovi o nečemu nevidljivom, u  nekom smislu zatrašujućem. Da ne zaboravimo da živimo u vremenu atomske  energije (Nagasaki, Hirošima, Černobil, itd.). . Černobil je najbolji  primer, koliko je malo vremena potrebno da dođe do velike katastrofe  izazvane štetnim zračenjima  (http://www.mapcruzin.com/radiofrequency/index.html). 
Ako želimo  dobro razumeti zračenja, moramo shvatiti odnos između čovekovog tela i  zračenja. Čovekovo telo u sebi ima mnoga zračenja (mikrotalasno,  visokofrekventno, niskofrekventno, moždani talasi, puls). Svojim  zračenjem čovek deluje na okolinu. Profesor Pop označava telo kao  univerzalni izvor zračenja. Svaki živi organizam daje i prima energiju  zračenja. Najnovija istraživanja pokazuju da svaka živa ćelija, bilo da  je ljudska, životinjska ili biljna - zrači. Posmatranjem mikrokosmosa se  nameće zaključak da je sve što je živo, zavisno od zračenja i deluje na  zračenje. 
Zračenje za sve što živi je Sunce, kao eliksir života,  ako ga čovek svojim nerazumnim ponašanjem ne oslabi. Primer ovakvog  čovekovog ponašanja je ozonski omotač (ozonske rupe), koje su povećane  zbog našeg nerazumnog ponašanja, a ne smemo zaboraviti da je ozon taj  koji nas čuva od štetnih zračenja. 
Biološki faktori, koji utiču na  naš organizam su: temperatura, vlažnost vazduha, parcijalni pritisak,  energija zračenja, težina, mehanički pokreti, joni u vazduhu, električna  i magnetna polja itd. Ustvari, skoro svi navedeni faktori su produkt  zračenja ili pokreta, za neka zračenja znamo i naš ih organizam  svakodnevno prima kao elekrična i magnetna polja, (npr. toplotno  zračenje, svetlost), a sva ostala zračenja, Zemljino magnetno polje,  elektromagnetna polja, su zračenja koja naše telo prima bez našeg  znanja. 
Nemamo izražena čula koja bi nam pomogla da koristimo neke  od prednosti takvih zračenja. Tipičan primer je mogućnost za  orijentaciju u Zemljinom magnetnom polju, koje imaju niže vrste (ptice,  ribe). 
Među ljudima u poslednje vreme ima previše istinitih i  neistinitih događaja o štetnim zračenjima. Zato je potrebno da saznamo  istinu iz ove oblasti. 
Štetna zračenja deluju na ljudski organizam  iritirajući normalan rad ćelija i na taj način su generatori bolesnih  stanja i tegoba. 
Ne postoji prostor u kojem čovek radi, živi ili  spava, a u kojem nema štetnih zračenja, a u produžetku Vam prenosimo  mehanizam njihovog delovanja: 
Svaka promena oscilatorne informacije  se evidentira u ljudskom organizmu i izaziva reakciju vegetativnog  nervnog sistema. Pri prepoznavanju neke neprijatne ili štetne  frekvencije organizam aktivira najpre simpatikus vegetativnog nervnog  sistema kao zaštitnu reakciju. Ukoliko se promene upotreba energije,  krvni pritisak i srčana frekvencija, organizam može da se prilagodi  spoljašnjim uticajima. 
Jedan spoljašnji nadražaj kao biološki uticaj  može da dovede do povećanja krvotoka, koji omogućava brže dejstvovanje  organizmu. Aktiviranje simpatikusa doživljavamo i sami dosta jasno pri  velikim nadražajima, pri čemu se poistovećuje sa jednom opštom  reakcijom. 
Prikladno sopstvenom senzibilitetu čoveka ovo važi i za  štetne elektromagnetne uticaje i geobiološka polja sa štetnim uticajem.  Uz isključak manje osetljivih ljudi, spontana reakcija vegetativnog  nervnog sistema se javlja pod uticajem talasa, koji mogu da budu telesno  prihvaćeni. Preko osetljive tehnike merenja modernim aparatima za  biofitbek moguće je obuhvatiti i najmanji parametar povećanja stresa  organizma, a signalne krive tačno pokazuju isto. 
Aktiviranje  parasimpatikusa može da se označi i kao subjektivno, a i kao objektivno.  Primetljivo je reagovanje parasimpatikusa na prijatan osećaj ili na  deaktiviranje aktivnosti znojnih žlezda. 
U situacijama opasnim po  život aktiviraju se istovremeno i simpatikus i parasimpatikus. U takvoj  situaciji dolazi do ubrzanog kucanja srca ili ubrzanog disanja,  uslovljeno reakcijom simpatikusa. Isto tako aktiviranje parasimpatikusa  može da se manifestuje sa osećajem težine i gađenja u želucu. 
Manje  je poznato da se kao prethodnica stresne reakcije u osnovi događaju  telesne promene. Kada telo oseti nepodnošljive informacije ili uticaje,  pokušava elektrofizički da se zaštiti, pri čemu smanjuje sprovodljivost  za odgovarajući uticaj. Praktično to se sagledava preko povećanja  otpornosti kože. Aktivnost znojnih žlezda povećava sposobnost za  povezivanje i čini nivo reakcije merljivim. 
Električna sposobnost za  povezivanjem je povezana sa simpatikusom, koji aktivira telo. Ove krive  se pri istraživanju razmatraju kao elektrostres. Koliko su veći  otkucaji srca, toliko veća može da bude trenutna reakcija. 
Istraživanja  pokazuju da srčani otkucaji pri kratkotrajnim promenama pod spoljašnjim  uticajima otpornije, slabije reaguju. Pri dugotrajnijim istraživanjima  se pak javljaju promene propraćene ritmičkim procesima. 
Stalni  uticaji polja sa štetnim zračenjem mogu isto tako biti razlog  primetljivim promenama pri srčanim otkucajima. Prema dosadašnjim  istraživanjima, a na osnovu biološkog uticaja spoljašnjih uticaja polja  sa štetnim uticajem, mogu se razlikovati različiti reaktivni tipovi.  Jedna grupa reaguje prekomernim ubrzavanjem srčanih otkucaja, pri  stalnom povećanju spoljašnjih uticaja polja sa štetnim uticajem, dok  druga grupa reaguje podbacivanjem varijabiliteta srčane frekvencije. Obe  reakcije se mogu oceniti kao stres-odgovori zdravog organizma, koji pri  dužem uticaju znatno mogu povećati rizik od pojave bolesti. 
Od  sredine 80-tih moderna nauka se interesuje o temi varijabiliteta srčane  frekvencije (srčani otkucaji, skr. VSF), kao dijagnostički važan  fenomen. VSF se bazira na jednoj optimalnoj zajedničkoj igri simpatikusa  i parasimpatikusa nervnog sistema. Zato VSF predstavlja meru celokupnе  prisposobljivosti i reaktivnosti jednog organizma na unutrašnje i  spoljašnje nadražaje. 
Autonomni nervni sistem je odgovoran za  prilagođavanje organizma okolnim informacionim poljima. VSF ne može  potpasti direktno pod uticaj odgovarajuće ličnosti i zato može da  posluži kao verodostojna mera, na primer za telesno naprezanje.