Biopiramida

Zaštita od štetnih zračenja

2012-01-10T07:52:00.000-08:00

Opat A. Mermet je u svojoj knjizi dao sledeću preporuku koja glasi: "Bolje se ukloniti sa štetnog zračenja, nego se štititi bilo kakvim zaštitnim sredstvima.“ Ovde je sadržana i pouka: Ako možeš ikako da pomakneš ležajeve na kojima se spava na mesta bez štetnih zračenja, to je najbolja zaštita. Jasno je da to nije uvijek moguće, pa se moralo preći na blokade ovih zračenja. U tu svrhu do danas je preporučivano mnogo tzv. aparata za odzračivanje, raznih folija, ploča, predmeta od slame, slamarica, olovnih ploča, raznih spirala, napravljenih nacrta i šara, koji navodno štite, ugrađivanja u temelje kamena temeljca u onom smeru prema severu, kakav je imao u svom primarnom ležištu, odakle je donesen.

Blokadama se bavio Gustav Freiherr von Pohl, koji je 1928. godine prijavio jedan patent, kojim je mogao odzračiti čitavu kuću. Mukotrpnim daljim radom uspio je blokirati štetna zračenja prvo 3 km2, zatim 5,5 km2 da bi proširenjem svoje stanice za blokadu zračenja uspio blokadu proširiti na 12 km2. Imao je nameru da pojača blokadu na 200 km2, ali nije uspeo, jer mu je za tu stanicu trebao veći prostor nego što ga je imao, a nije imao ni dovoljno finansijskih sredstava. Vrednost njegove blokade potvrdilo je mnogo tadašnjih radiestezista, koji nisu mogli pronaći prije poznate tokove štetnih zračenja. Na žalost, Freiherr von Pohl nije dugo iza toga živio. Za čuditi se da mnogi naučnici i dobri radiestezisti nisu nastavili njegov rad. Stanko Jurdana je preporučivao blokadu zračenja pomoću olovnih ploča i baritne žbuke. Koliko mi je poznato, jedna zgrada u Zagrebu je blokirala široki tok podzemne vode sa olovnim pločama, nakon što su se počela javljati oboljenja iznad ovog toka. Prilikom pregleda jednog stana u Tuškancu, u većoj porodičnoj kući nisam uspio pronaći nikakva štetna zračenja koja dolaze od podzemnih voda. To me je povuklo da se uputim u dvorište, gde sam našao i pratio tokove podzemnih voda, ali samo do kuće. Tu su tokovi zračenja bili nestali. Nisam ih uspeo pronaći ni rašljama, ni viskom. Kad sam se uverio da je kuća blokirana, upitao sam vlasnika, da li u kući ima neku blokadu. Rekao mi je da me je upravo zato i pozvao, da li ta blokada još vrijedi. Rekao mi je da je prema uputama Ing. S. Jurdane prilikom gradnje kude, ispod pločica i parketa postavio baritnu žbuku. To je bilo prije petnaestak godina, i blokada još uvek drži. Jedna od najstarijih, blokada bila je slamarica, na kojoj se mnogo spavalo pre sadašnjih jogi-dušeka, koji ne štite ni malo, nego su čak često i štetni. Upotreba različitih spirala u poslednje doba se malo primenjuje u zaštiti ležajeva na kojima se spava. Danas se smatra da su slabo efikasne, odnosno da bi se kod zaštite nekog prostora trebalo postaviti više spirala, većeg promera, uglavnom od bakarne žice. U prodaji postoje tzv. Wastra-folije. Imaju veličinu jednog kreveta, stavljaju se ispod njega i moraju se uzemljiti. Vrlo su skupe, pa se retko kod nas upotrebljavaju. Jedno vrijeme se kod nas prodavala tzv. folija sirius. S jedne strane je imala boju staniola, a s druge zlatnu boju. Istraživanja koja smo proveli pok. A. Crnolatac i ja, pokazala su da su te folije efikasne samo kad je zlatna strana okrenuta prema gore. Danas je nema više u prodaji. U zapadnim zemljama postoje razni Entstrahlungsgeräti, koji se radi svoje cene vrlo retko vide kod nas.

Poljaci izrađuju ploče RET 0, RET 1 i RET 2. RET 0 štiti područje od 13,5 m u radijusu, 6 m u visinu i 2,7 m u dubinu. RET 1 štiti područje od 9 m u radijusu i 2,0 m u visinu. RET 2 štiti pak u radijusu od 4 m i 2,35 m u visinu. Vrednost ovih ploča je ispitana i potvrđena od Društva radiestezista u Varšavi. Ploče su malih dimenzija. Zgodne su za postavljanje. Može ih postaviti samo iskusan radiestezist, koji mora ispitati nakon postavljanja vrednost blokade. Ploče blokiraju samo zračenja koja dolaze od podzemnih voda, a ne zračenja globalnih mreža i zračenja iz naše okoline.

Poljaci sada rade na pripremi nove ploče tzv. RAM-ploča, sa dodatnom pločicom. Ova bi suzbijala radioaktivna zračenja. Zaštitna sredstva rade na principu stvaranja interferencije, jer sva zračenja su titraji. Svi titraji imaju oblik sinusoide. Zaštitna sredstva rade na principu stvaranja interferencije, što znači da stvaraju istu sinusoidu sa pomakom 180°, pa svaku pozitivnu ordinatu u sinusoidi poništava negativnom ordinatom ploče i obratno. Blokade se već dugo ispituju i još će se dugo ispitivati. Kod nas se posvetila istraživanju zračenja i blokadama Ivana Galić, poznati radiestezist. Nadajmo se da će blokade u budućnosti biti sve više efikasne i primjenjivane za dobro osećanje ljudi i njihovo zdravlje.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Dokazan i efikasan način zaštite možete pogledati ovde http://biopiramida.blogspot.com/p/pxd-biopiramida.html .

Uticaj štetnih zračenja na faunu i floru

2012-01-06T08:27:00.001-08:00

Još u davno vreme osetili su ljudi da se na izvesnim mestima loše osećaju ako borave dugo vremena na njima. Možda su naši pra-pra preci imali "šesto" čulo pa su se sklanjali sa takvih mesta, kao što to još i danas čine neke životine. Poznato je da pas beži sa takvog mesta, i ako je prisiljen da se stalno kreće po tom toku, vezan na lancu, da spava na njemu, on kao i čovek lako oboli.

Sećam se slučaja iz Pule, gde mi je vlasnik jednog psa rekao da mu pas, iako je već dugo kod njih, čim se pusti sa lanca koristi priliku da pobegne od kuće i ne vraća se po nekoliko dana, a kad se vrati svežu ga na staro mesto i to se ponavlja. U zadne vreme je pas jako bolestan, daju mu i neke lekove, ali ne pomaže. Palo mi je na pamet, da bi to moglo biti zato, što pas ima ležaj na štetnom zračenju. Išao sam to pregledati i našao da tok zračenja, širok dva metra zahvaća u potpunosti negovu kućicu. Molio sam vlasnika da mu premesti kućicu na bolje mesto, pokazao sam mu gde je to, i on je to učinio.

Poznato je i to da krave, ako u štali imaju svoje ležajeve na štetnim tokovima prestaju davati mleko, konji gube boju dlake, mršave i ugibaju na ovim tokovima. Kad se maknu sa tih tokova nastupa poboljšanje, ali čim ih se ponovno vrati na staro mesto, opet poboljevaju. Obično su takve životine sterilne. Slično je i sa svinjama, kozama, ovcama, peradi i golubovima. Spavanje na štetnim tokovima ne šteti mačkama. Ove se čak na takvim mestima dobro osećaju i traže ih. Zato je već u narodu poznata izreka: "Ne spavaj tamo, gde mačka spava." Štetna zračenja "vole" i pčele i mravi. U zoološkim vrtovima je ustanovljeno da su životinje kao lavovi, tigrovi, kenguri, majmuni i mnoge druge uginule od raka, što se obdukcijom utvrdilo. Ptice su vrlo osetljive na štetna zračenja. Pregledom mnogih gnezda našlo se da ni jedno nije bilo izgrađeno na nekom takvom toku. Radi toga se i smatra da su kuće na kojima rode prave gnezda, zdrave kuće. Gnezda lastavica se takođe ne nalaze na bilo kakvom štetnom toku koji dolazi od podzemnih voda.

Od drveća samo su velike sekvoje neosetljive na ovakva zračenja. U našim šumama je to hrast. On strada samo ako se nalazi na jako štetnom ukrštanju dveju tokova. Bukve jako stradaju, vrlo su osetljive. Zato postoji takođe Izreka: "Izbegavaj hrast bukvu traži!" Bukva na toku ne doživi uobičajenu starost. Ovakvo bolesno drveće se u šumama prepoznaje po svom izgledu. Na kori se pojavljuju neuobičajene kvrge, kora često otpada, grane se suše. Voćke takođe lako oboljevaju na ovim tokovima. Kad sam boravio u Puli kod jednog agronoma, pokazao mi je tri stabla višnje Sve tri su bile iste sorte, sve tri su imale velike krošne i sve tri su jedna do druge posađene. Sve tri zaedno procvetaju i prolistaju, ali samo dve od njih donose plodove, a na trećoj oni svi opadnu. To se ponavlja sedam godina uzastopce, te je agronom odlučio da ovu poseče, jer od nje nema nikakve koristi. Izašli smo u voćnjak i našao sam širok tok podzemne vode ispod korena te višnje, koji je išao dalje na jednu krušku kojoj se je vrh već počeo sušiti. Breskve su voćke koje ne podnose da rastu na ukrštanju dveju štetnih zračenja i brzo uginu. Voćari već znaju, da na mestu gde je uginula breskva ne treba saditi novu. Stoga je za preporučiti, kod osnivanja plantaža voća da se uposli radiestezist koji bi ustanovio i pokazao gde idu jaki štetni tokovi podzemnih voda, kako bi se ova mesta izbegavala. Kod povrća naročito su osetljivi na zračenje krastavci, karfiol koji izraste mekan i rasut, slabe čvrstine. Manje je osetljiv paradajz i grašak.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Kolika je u procentu štetnost od spoljnih zračenja iz naše okoline?

2012-01-06T08:12:00.000-08:00

To su zračenja od TV i radio predajnika, dalekovoda, trafostanica, radara, gromobrana, ulične i kućne rasvete, kao i od kućnih aparata, zračenja od plastičnih i drugih materijala, TV i radio aparata. Već nekoliko godina se prodaje ugrađen radio aparat u krevete iznad glava onih što leže na njima. Berlinski tehnički univerzitet je proučavao delovanje ovih aparata i pronašao da oni mogu biti uzrok jakih glavobolja. Naročito aparati u kojima je ugrađen uređaj za buđenje, koji su celu noć uključeni. Ovi aparati su opasni i kad nisu uključeni ukoliko utikač nije izvučen iz utičnice u zidu. Poznato je svima da TV ekran štetno zrači. Udaljenost od ekrana bi trebala kod gledanja biti 4 do 5 m. Ovo zračenje šteti čak i životinjama u kući, naročito pticama ako su u zoni štetnog zračenja od TV ekrana. Kućni aparati, kao što su frižideri, mašine za pranje rublja, električne peći zrače takođe, stvaraju elektro-magnetna polja kroz koja se stalno krećemo. U današnje doba bilo bi nerazumno, bez obzira na izvesnu štetnost sa ove strane, odustati od upotrebe ovih aparata. Postoje neki saveti kako bi se mogli zaštititi ili bar osetno umanjiti štetno delovanje od instalacija električne struje i njenih aparata: Podzemni kablovi su u pogledu štetnog zračenja bolji nego spoljni vodovi. Blokada ovih zračenja je vrlo teška. Kad bi pak sva ta zračenja iz okoline bila štetna, bilo bi već došlo do katastrofe. Na nacrt pregleda stana ova se zračenja ne nanose, ali se pomoću viska utvrđuje procenat štetnosti u odnosu na ukupna zračenja u kući (zračenja od podzemnih voda, Hartmanove i Kerijeve mreže). Maksimalno ukupna zračenja iz naše okoline iznose 0,5 do 6% ukupnog štetnog zračenja u stanu (dobijeno empirijski).

Izrada nacrta štetnih zračenja po stanovima

2012-01-05T11:56:00.000-08:00

Radi izrade nacrta štetnih zračenja u stanu potrebno je kao prvo imati nacrt stana kojeg pregledamo. Merilo nacrta može biti 1:100 (1 cm = 1 m) ili 1:50 (1 cm = 0,5 m). Vrlo često ovakvi nacrti postoje, naročito kod vlasnika porodičnih kuća ili etažnih stanova. Već prilikom prijave pregleda nekog stana moramo svakako pitati, da li naručilac pregleda poseduje takav nacrt. Ako ga ne poseduje, onda ga treba sam ili preko nekog prijatelja, koji se u to razume, obično su to geodeti, građevinari i arhitekte dati, da ga oni naprave. Skice stana, sa rasporedom prostorija nisu za to pogodne, niti dovoljne, pa makar da imaju upisane sve dimenzije. Praviti nacrt nekog stana ne spada u radiestezijski rad. Ako se pregled vrši u porodičnoj kući, onda je najpovoljnie, da to bude ona etaža u kojoj se nalaze spavaće sobe. Prilikom pregleda stana potrebno je imati jedan veći i jedan manji trokut sa centimetarskom podelom. Vrlo dobro će nam poslužiti hemijska olovka sa četiri boje. Uz to treba imati običnu olovku, kao i bar tri olovke u boji: crvenu, plavu i zelenu. Mekana gumica za brisane. Za rad na lociranju zračenja po sobama, potrebno je imati čelični metar, najbolje dužine 5 m. Radi lociranja pravaca Hartmanove ili Keri-jeve mreže, potreban je i bolji kompas. On će nam dobro poslužiti i za postavljane radiestezijskih zaštitnih ploča, radi blokiranja štetnog zračenja od podzemnih voda, ukoliko se u pojedinom stanu pokaže da usled nepovoljnih tokova zračenja u sobama nije moguće naći povoljno mesto, na kojem bi se moglo postaviti ležaj, a to je da bi došao izvan uticaja štetnih zračenja od podzemnih voda. Od radiestezijskog pribora treba imati rašlje i bar dva viska odgovarajuće težine (jedan rezervni ukoliko nam se prilikom rada prekine vrpca na kojoj visi visak). Najbolje su se kod rada pokazale rašlje od čelične žice 0,5 - 0,9 mm preseka, savijene u petlju. Mogu se upotrebiti i druge vrste rašalja: račvaste rašle u obliku slova V, ili pravougaone rašlje, tzv. "L" antene. Rašle su nam potrebne za pronalažene toka, i da nam grubo pokažu u kome se pravcu proteže tok. Visak nam je potreban, s obzirom da on daje preciznije osovinu toka zračenja, nego rašlje, da pronađeni tok pratimo kroz celi stan, i ustanovimo mesto gde taj štetni tok napušta stan. Prilikom razgledavanja nacrta stana, moramo pronaći prema rasporedu u stanu jedan pravac, od prvog zida pa do poslednjeg zida u stanu. Kad smo po tom pravcu ucrtali sve tokove na koje smo naišli, koristimo drugi pravac, približno okomit ovome prvom, da u tom pravcu pronađemo preostale tokove. Ako je taj drugi pravac nedovoljan da bismo bili uvereni da smo pronašli sve tokove, treba izabrati i treći pravac. Ova tri pravca, ako su dobro postavljeni dovoljni su da reše pitanje svih štetnih tokova u kući. Osim ova dva do tri pravca sa rašljama se pretraže svi ležajevi, kao najvažnija mesta u kući, da se ne bi eventualno neki tok "sakrio".

1. Tražene tokova štetnog zračenja od podzemnih vodotoka i geoloških pojava

A sada prelazimo na iznalaženje štetnog zračenja od podzemnih voda, pravca njihovog toka, širine traka zračenja i negovog polariteta. Spomenuto je već pre da tokovi štetnog zračenja mogu imati električni naboj pozitivan (+), negativan (-) i neutralan (±). U stranoj literaturi naići ćemo na izraze "desno zakretajući“ ili "desno cirkularan" tok, što znači tok zračenja, koji ima zakretni moment u desno (u smeru kazaljke na satu) a mi ga jednostavno zovemo pozitivnim (+) tokom. Analogno je da negativan (-) tok ima zakretni moment levo (levo cirkularan), dok je tok ± neutralan, ali najštetniji, jer se u njemu vrši pražnjenje "+" i "-" toka, pa obično ima i najveću štetnost. U njemu verovatno postoji brza izmena "+" i "-" zračenja. U drveće na ovom toku najčešće udaraju gromovi. Prilikom polaska postavimo se u točku A sa rašljama u ruci, sa mentalnom konvencijom da tražimo tokove štetnih zračenja, koja su opasna za ljude u kući. Čekamo da rašlje naprave jedan okret, što je znak da smo se ubacili u frekvencije štetnih tokova i da možemo poći sa traženjem. Držeći rašlje ispred sebe, na poznati način idemo polagano u I pravcu pregleda, duboko koncentrisani na ono što tražimo. Kad smo došli u točku B, osetio se nagli trzaj rašalja, a zatim jedan-dva okreta, znak da je došlo do rezonance i da smo upravo na toku. Menjajući horizontalno položene ruke sa rašljama, u položaj jedne ruke iznad druge, rašlje će se pokrenuti u jednom pravcu i stati. Najistureniji vrh petlje pokazaće nam približan tok zračenja. Ako radimo sa pravougaonim rašljama, one će nam se na toku ukrstiti. Račvaste (V) rašlje će se trgnuti prema gore ili prema dole, a ako držimo jednu ruku iznad druge, vrh ovih rašalja usmeriće se u pravcu zračenja. Kad smo našli mesto zračenja, uzimamo u ruku visak i sa njim sledimo tok zračenja prvo na desnu stranu smera sve dok ne nađemo na krajnjem zidu stana mesto gde tok zračenja napušta stan. To bi bila tačka C na zidu. Da bismo je mogli preneti na nacrt stana potrebno je izmeriti ili dužinu a ili dužinu b. To se vrši čeličnim metrom na cm tačno i mere pribeleži na papir neko ko nam pomaže pri merenju. Često će se desiti da je dužu liniju u stanu (b) lakše izmeriti nego kraću liniju (a). Zatim se vratimo u tačku B pa tok pratimo u suprotnom smeru, dođemo do točke D i sada izmerimo točku D prema uglu sobe i dužinu C. Pomoću merila, koje imamo pri ruci nanesemo tačke C i D preko točke B čiju poziciju možemo takođe izmeriti i dobijemo pravac osovine nađenog štetnog toka, Još nam ostaje da izmerimo širinu toka zračenja, koju možemo dobiti sa viskom, okomito na osovinu toka i izmeriti pomoću metra. Polaritet toka dobijemo mentalnim putem. Uz pomoć viska pitamo da li je polaritet pozitivan (+). Ako visak daje odgovor da nije, pitamo da li je negativan. Ako ni to nije, onda je jasno tok neutralan (I). Treba izvršiti još jednu kontrolu na isti način. Zatim u merilu nanesemo širinu toka, a prema polaritetu sa odgovarajućom bojom: crvenom za pozitivni, plavom za negativni, a zelenom za neutralni, ucrtamo rubne granice toka. Kad smo to završili, upišemo na kraju ucrtanog toka njegovu širinu u cm i polaritet. Time smo ucrtali prvi tok kojeg smo pronašli u kući. Zatim nastavljamo po I. smeru pregleda traženje novih zračenja i umeravamo ih na isti način te dobijamo tačno u merilu nove tokove u kući u tačkama E, F. Od tačke F do kraja smera (tačka G) nismo otkrili nikakvo štetno zračene. Sada prelazimo na pravac II.(od točke H) i ponovno na isti način tražimo štetna zračenja. U tački I ponovno uzimamo smer toka zračenja i dolazimo do tačke J, merimo dužinu od ugla (koja nam je povoljnija). Potom ponovno od tačke I pratimo smer do tačke K. Merimo i širinu toka i ustanovljavamo polaritet novog toka. Na isti način dobivamo sve ostale tokove u stanu. Kad smo ucrtali sve tokove u nacrt stana, dobro ih je odgovarajućim bojama u vrlo bledoj nijansi obojiti. Međutim još nije sve gotovo u vezi tokova. Sva zračenja u stanu nemaju jednak intenzitet štetnosti. Da bi mogli uspoređivati tokove po štetnosti potrebno je izvesti jednu mentalnu operaciju. Zamislimo da je ovaj pregledani stan centar jednog kruga, koji ima 500 metara radijus. Jasno je da u ovom krugu ima veliki broj štetnih tokova, daleko više nego što ih imamo u stanu. Ako se mentalno koncentršemo na ovaj neodređeni broj štetnih tokova u ovom području i pretpostavimo mentalno jednu skalu štetnosti koja ide od 1 do 10 s tim da nam u tom području koeficijent 1 imaju tokovi koji imaju najmanju štetnost po stanare u pregledanom stanu, a koeficijent 10 najštetniji tok u tom području, onda ćemo stavljajući prst na pojedini nacrtani štetni tok, na upit "Kolika je štetnost ovog toka?" dobićemo pomoću viska neki koeficijent od 1 do 10. Zatim prelazimo na drugi tok, nađemo njegov koeficijent štetnosti i tako redom za sve štetne tokove u kući. Dobićemo nekoliko koeficijenata štetnosti, zapravo toliko koeficijenata koliko imamo tokova. Već nakon malo više iskustva u pregledu stanova opazićemo da "+" i "-" tokovi najčešće imaju koeficijente štetnosti 1 do 5, dok oni "±" imaju znatno više, svakako između 5 i 10. Ove "±" tokove nazivamo teškima. Ukoliko prilikom ustanovljavanja koeficijenta štetnosti crvenog (+) ili plavog (-) toka ustanovimo da imaju koeficijent veći od 5, potrebno ga je ponovno na ustanovljenom toku preispitati, da nije "±" i obratno: ako je "±" tok pokazao koeficijent štetnosti manji od 5, treba ga isto tako preispitati da nije zamenjen polaritet, tj. da je umesto "±" trebao biti "+" ili "-" To se vrlo brzo napravi. Sada kada imamo koeficijente štetnosti svakog pojedinog toka, opazićemo i to da svi pozitivni ("+") tokovi nemaju isti koeficijent štetnosti nego da se razlikuju. Takođe i "-" tokovi, kao i "±" tokovi ako ih ima više. Jasno je da je od dva toka sa različitim koeficijentom štetnosti manje opasan onaj koji ima manji. Ukrštanja dva toka su štetnija po zdravlje nego sami tokovi. Može se uzeti da ona nose štetnost, koja se dobiva zbrajanem koeficijenata štetnosti tokova koji se ukrštaju. Budući da u globalu muškarci imaju vrlo izražen "+" a žene "-" polaritet, teoretski ne bi smeo biti "+" tok štetan muškarcima, a "-" tok ženskim osobama. Analogno kao i kod električne struje: ako spojimo dva "+" vodiča ne dešava se ništa. Kad spojimo dva "-" vodiča opet se ne dešava ništa. Ali, ako spojimo "+" sa "-" vodičem nastaće kratki spoj. To se isto dešava u telu, kad se spoji sa suprotnim polaritetom toka. Tok "-" (teški tok) je štetan za oba pola, jer se u njemu samom vrše česta pražnenja, koja utiču i na muškarce i na žene. Tok "+" nastoji promeniti polaritet dipola ćelija kod žena a "-" tok kod muškaraca, dok organizam svom silom nastoji sačuvati svoj normalni polaritet. Ova borba se odigrava celo vreme dok se organizam nalazi u području delovanja ovog toka. Kako je krevet mesto gde se ljudi dosta zadržavaju, to su ta mesta i najopasnija. Ostali tokovi štetnog zračenja od podzemnih voda, kojih ima ne samo u stanu, nego svugde kuda se krećemo ne predstavljaju veću opasnost. Prelazeći stalno preko tih tokova mi se čas punimo čas praznimo, a to ne izaziva teže posledice. Ako kreveti stoje dugo godina na ovakvim štetnim tokovima, onda se kod ljudi koji u njima spavaju počinju javljati zdravstvene teškoće. Organizam usled svakodnevne borbe sa tokom, u nastojanju održavanja normalnog polariteta u ćelijama organizma se postepeno iscrpljuje. Štetan tok je stalan, a što je jači intenzitet štetnosti toka, to on i jače utiče na promenu naravnog, prirodnog polariteta. Gubitak polariteta u organizmu ima kao posledicu slabljenje prirodnog imuniteta, kada je pak ovaj slab otvorena su vrata za sve bolesti, pa i za kancerogena oboljenja. Nakon što smo na nacrtu štetnih zračenja uneli sve tokove štetnih zračenja u stanu, njihovu širinu i polaritet, obavili smo najglavniji deo posla. Pre su spomenute mnoge mreže i mrežni sistemi koji uglavnom dolaze u obliku kvadratnih ili kubnih sistema, od kojih su do sada najbolje opisane i istražene Keri-jeva i Hartmanova mreža. Keri-jevu mrežu sam spomenuo prie Hartmanove, jer prema dosadašnjim istraživanjima ova je mreža, naročito njeni čvorovi opasnija od Hartmanove mreže i njenih čvorova. Sva je sreća, da ni čvorovi Keri-jeve, niti čvorovi Hartmanove mreže nisu svi štetni. Prema tome osim onih, prije ucrtanih tokova štetnih zračenja od podzemnih voda, mogu se ustanoviti i linije i čvorovi Keri-jeve i Hartmanove mreže. U ovu svrhu potreban nam je bolji kompas. Za tražene ovog zračenja vrlo je prikladna tzv. Lecher-antena. Ova vrsta rašalja ima kliznu skalu sa podelom. Klizač se postavi na broj koji odgovara traženju Keri-jeve mreže, a onda je postupak kao i kod običnih rašalja.

a) Konstrukcija Keri-eve mreže u stanu

Kod običnih rašalja prilikom traženja Keri-jeve mreže moramo se koncentrisati na to da tražimo trag zračenja ove mreže. Prilikom hodanja sa rašljama, one će pokazati trzajem prema gore ili dole, ili sa ukrštanem krakova kod pravougaonih rašalja ( L antena ). Tu ćemo stati (tačka A - sl. 20). Sa viskom ćemo ustanoviti širinu trake, a onda ćemo u sredinu trake postaviti kompas da bismo ustanovili pravac SZ-JI. Pružanje trake možemo pratiti u prostoriji u kojoj radimo i tamo gde ta traka seče okomite ravnine suprotnih zidova, odmerimo od uglova sobe, na isti način kako smo to radili kod merenja za nađene tokove (točke B i C). Tako dobijamo jednu traku Keri-jeve mreže, koju možemo ucrtati u nacrt. Nazovimo je prvim osnovnim pravcem mreže. Zatim pođemo po tragu zračenja sa rašljama u ruci na pr. (A→B) sa mentalnom konvencijom da tražimo čvor Keri-jeve mreže. Neka nam rašlje pokažu da je to točka D. Preko viska dobićemo je li taj čvor pozitivan (+) ili negativan (-). Uz pomoć rašalja dobićemo približno okomit pravac na dužinu BC. To je dužina EF. Kad smo to ucrtali, dobili smo dva osnovna pravca Keri-jeve mreže. Sada nam je lako konstruisati na nacrtu stana ostale delove mreže, znajući da su dužine kvadrata Keri-jeve mreže 3,5 m. Od tačke D na pravac BC i EP nanosimo po 3,5 m i 0,5 m za traku. Ako smo dobili da je u D čvor -, onda su drugi naizmenično "+" pa "-" itd. Čvorovi "+" su oni koji nabijaju (produžuju RR), a negativni "-" čvorovi su oni koji prazne (skraćuju RR). Reakcione linije ponekad se ne seku pod pravim uglom (radi geoloških prilika).

b) Konstrukcija Hartmanovemreže u stanu

Konstrukcija Hartmanove mreže obavlja se isto kao što se to radilo kod Keri-jeve mreže. I ovde nam dobro dođe kompas, s obzirom da se Hartmanova mreža pruža pravcem sever-jug (magnetski). Idemo po stanu sa mentalnom konvencijom da tražimo jedan od osnovnih pravaca Hartmanove mreže, koji ide pravcem sever-jug. Počine se npr. u tački A. U tački B rašlje su se trznule i javile nailazak na jednu od osnovnih linija Hartmanove mreže. Sa kompasom iz točke B odredimo sever, i to je prvi osnovni pravac kojeg možemo slediti i viskom do tačaka C i D. Širina pravca uticaja Hartmanove mreže je cca 20 cm. Ako je merilo nacrta 1:100, to širina traka Hartmanove mreže je 2 mm prema našoj geografskoj širini. Razmak između dveju susednih traka Hartmanove mreže je u pravcu S-J približno 2,0 m (u našim područjima). Sada tražimo prvi čvor mreže, ponovno sa rašljama idući na pr. po dužini B C. U tački je dobili smo trzaj rašalja, tj. našli smo jedan od čvorova Hartmanove mreže. Odmah ispitamo koji je polaritet čvora. Neka nam je visak pokazao da je negativan ("-"). Zatim iz čvora E, pomoću viska pratimo pravac zapad-istok. Pravac će nešto odstupati od magnetske osovine zapad-istok kao na slici. Razmak između traka u pravcu sever-jug za naše prilike iznosi 2,0 m, a zapad-istok 2,5 m. Od točke je (koju merimo od zidova konstruisanu celu Hartmanovu mrežu u stanu. Kad bismo naneli na jedan nacrt stana sve tokove zračenja od podzemnih voda, te ove obadve mreže, nacrt bi bio jako išaran, nepregledan. To se vidi na, gde je sve ovo nacrtano. Da ne spominjemo da bi tu mogle doći još mreže Peyré-a, Wittmanna, te Benkerov kubni sistem i dr., tako da bi to bio nacrt koji će malo tko razumeti. Slika 22. Mreža štetnih zračenja iz podzemlja sa nanesenom Hartmanovom i Keri-jevom mrežom, te štetnim čvorovima tih mreža S obzirom da i Kerijeva i Hartmanova mreža postaje patogena samo pod izvesnim meteorološkim uslovima i uslovima promena uticaja zemaljskog magnetskog polja, dovoljno je da se u nacrt unesu samo mesta štetnih čvorova obe mreže, jer oni deluju najviše patogeno. Zato prilikom traženja štetnih čvorova Hartmanove ili Kerijeve mreže, treba se koncentrisati pri radu sa rašljama na iznalaženje štetnih, a ne svih čvorova jedne i druge mreže. Na ovakvom nacrtu teško se je snaći, a naročito onima čie se stanove pregleda, jer njih i zanimaju samo ona mesta u kući gde postoji štetnost dužeg ili dugog boravka, prvenstveno ležajevi. U knjizi Pendel ist erlenbar, Band II, od G. Hürlimann, na str. 132 i 133 data su dva nacrta pregleda stanova koja je napravio profesionalni radiestezist dipl. ing. Oberberger, koji je osim štetnih zračenja iz podzemlja dao Benkerov sistem (uključena Hartmanova mreža), ali bez Kerijeve ili Vitmanove mreže. Na nacrtu zatim unesemo sve ležajeve u stanu i dobija se tačna slika da li neko spava na nekom od štetnih tokova ili štetnim čvorovima Hartmanove ili Kerijeve mreže. Kad je to gotovo daje se predlog novog smeštaja ležaja, te mesta gde se dugo boravi u stanu, kao na pr. za stolove i stolice na kojima se sedi radi učenja, zatim za stolce za klavirom pa i za fotelje sa kojih se svakodnevno gleda TV-program. Osim štetnih tokova zračenja iz podzemlja ucrtana su i zračenja od globalnih mreža u obliku štetnih čvorova, koji mogu biti pod izvesnim uslovima patogeni.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Geomantske zone

2012-01-05T10:10:00.001-08:00

U radiesteziji je poznata pojava geomantskih zona. Naziv je nastao od rieči geomantija, što bi u slobodnom prevodu moglo značiti: proricanje iz zemlje. Zračenja u geomantskim zonama su potpuno drugačija, nego ona spomenuta u dosadašnjim globalnim mrežama, i verojatno dolaze iz zemlje.

Geomantska zona po Švajsteru (Schweitser-u)

Zračenja se prostiru kilometrima daleko u pravcu, a onda odjedanput promijene pravac bez utvrđenog uzroka,pa se opet vraćaju u svoj prvotni pravac. Obično idu pravcem glavnih strana sveta ili pod uglom od 45° na njih. U drevno doba, već pre oko dve hiljade godina znalo se za geomantske zone, ali je onda došlo do ćutanja, jer u starim spisima sve do 1400 god. nakon Hrista nema spomena o rašljama. Budući da su se ove zone tražile rašljama, to i o geomantskim zonama nema govora, sve do novog veka, kada se opet počinju ljudi baviti proučavanjem i lociranjem ovih zona, naročito u krugovima sveštenika, koji su ove zone proglašavali svetim. Granice ovih zona su stalne, nepromjenljive, pa nije nikakvo čudo, da su u staro vreme uzimane ove granice zona kao granice između zemalja, ili su po ovim zonama išle glavne saobraćajnice. Rimljani su na ovim granicama pozabijali granično kamenje, od kojih su neki do danas sačuvani. Širine geomantskih zona su mnogo veće, nego što su to širine traka globalnih mreža; čak i više metara. Geomantske zone se smatraju zonama koje nadražuju, i imaju i desnu i levu polarizaciju. U staro vreme su mnoge važne građevine izgrađene na ovim zonama preko pozitivno polarizovanih zračenja. Radi toga su se smatrali, a i danas se smatraju mestima gde se dobija snaga, drugim rečima gde se čovek oseća zdrav i gde retko poboljeva. Mnoge crkve, koje i danas stoje, su izgrađene na mestima gde su bile izgrađene stare građevine, na geomantskim zonama. Izgleda da su Kinezi prvi otkrili ove zone. Markiranjem ovih zona bavili su se Kelti već oko 300 god. pre Hrista. Mnoge naseobine Kelta su imala groblja u ovoj zoni, u kojima su se mrtvaci mumificirali. Pozitivno polarizovane geomantske zone su zdrave i korisne, dok naprotiv negativno polarizovane mogu biti jako štetne.

Razlika između Vitmanove I Kerijeve mreže

2012-01-05T09:57:00.000-08:00

Kod Vitmana polovi leže usred polarnog kvadratnog polja sa svojih 8 polarnih zraka, Keri ima kvadratni mrežni sistem (bez polova). Istraživanja sprovedena u praksi dokazala su da Vitmanovi polovi zaista postoje i lako ih je pronaći, dok su u Kerijevoj mreži ukrštanja samo delovi polarnog polja. On je negirao postojanje polova, iako ih je mogao kao rašljar lako pronaći. Ovi polovi i polarna polja prema Wittmannu se nabijaju i prazne pa se radi toga ova ukrštanja mogu smatrati onima, koja podstiču razvoj raka i onima koja ga koče. Kod detaljnijih istraživanja ustanovilo se da i negativno nabijena polja nisu bezazlena. Jaka pražnjenja dovodila su do učestalih upalnih procesa u ćelijama, a time i celom organizmu, što se daje utvrditi na kratkom reakcionom razmaku ljudi. Na ovim minus-poljima pokazivali su se upalni procesi, kao što je npr. tuberkuloza, ali se nikada na njima nisu pojavila oboljenja od raka. Središnje linije (3. Šnajderova mreža) Na ovu mrežu je naišao Reinhard Schneider, kada je ispitivao mesta na ukrštanjima tokova podzemnih voda u koje su učestalo udarali gromovi. Kod zračenja vodenih tokova je otkrio, da su oni polarizovani pozitivno i negativno, i to je nazvao desno polarizovano i levo polarizovano zračenje. U crkvama, na ukrštanjima dva polarizovana zračenja stoje obično propovedaonice, sa kojih propovednici drže propovedi. Ova ukrštanja, koja dolaze od podzemnih voda deluju na propovednika energetski stimulirajuće, tako da te propoviedi, s obzirom na uverljivost i rečitost drže pažnju vernika u crkvi. Statistički se dobilo da desno polarizovanih tokova ima samo 20%.

4. Schneiderova mreža

Ova mreža je postavljena u pravcu četiri glavne strane sveta, znači kao što je to Hartmanova mreža. Nju je pronašao takođe R. Šnajder prilikom istraživanja starih gotičkih crkava i kapelica. Širina traka mreže je 26 cm. Postoje zone koje nisu nalik ni jednom do sada opisanom mrežnom sistemu. Nisu dovoljno istražene, ali se zna da ne idu kao druge linije pravilno, nego u mnogim pravcima, bez reda, komplicirano se ukrštaju, ali im se pridaje značenje kao linijama na kojima uspevaju biljke, a drveće naročito brzo raste.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Kerijeja mreža - Dr. Manfred Curry

2011-12-20T12:19:00.000-08:00

Dr. Manfred Curry, kojem se pripisuje pronalaženje II. globalnje mreže nazvanje po njemu Kerijeva mreža bio je po zanimanju lekar, nemačko-američkog porekla, a istraživanja uticaja zračenja na zdravlje ljudi vršio je do svoje smrti u svom Institutu za istraživanje u Riederau na Ammersee-u (Bavarska). Danas ovaj institut više ne postoji. Da bi proučio delovanje atmosferskih i spoljnih uticaja na ljude, napravio je tzv. klimatest komoru u koju je stavljao pacijente i ustanovio je, da sadržaj atmosferskog ozona, a naročito promene njegove koncentracije u toj komori, dovode do toga, da se pacijenti, podvrgnuti ovom testu, ne ponašaju svi jednako. Pacijenti koji su osetljivi na dolazak vruće fronte, tzv. "W"-tipovi (warm = vruć) u klima-test komori prilikom smanjenja količinje ozona osećaju nelagodnost i reaguju različitim tegobama. Kod povećanja koncentracije ozona, ovi W-tipovi se osećaju vrlo ugodno. Kod drugog tipa ljudi, tj. onih koji su osetljivi na dolazak hladne fronte, tzv. "K" tipovi (kalt = hladan), reagovanja su bila upravo potpuno drugačija. Oni se osećaju vrlo loše kod povećanja ozona u klima-test komori. S obzirom na dovod ili odvod ozona, može se i kod jednog i kod drugog tipa ("W" i "K") ustanoviti u kojoj se koncentraciji ozona oni najbolje osećaju pa se može odrediti i pojedina klimatska mesta sa već poznatom koncentracijom ozona, koja bi mogla korisno delovati na pacijenta, da bi se njegovo zdravstveno stanje popravilo. U medicini su poznata dva tipa astme i to "W" i "K" astma. Pogrešno bi bilo poslati onog pacienta koji ima "W" astmu u mesto gde je sadržaj ozona mala i obratno, poslati pacienta sa "K" astmom u mesto gde je koncentracija ozona u vazduhu velika.

Danas je jasno da svako telo ima oko sebe jedno strujno polje, jer se celi organizam ponaša kao jedan generator, koji stvara to polje. Ovo je polje različitog intenziteta, ali se ono odmah menja prema tipu ili drugoj osobi koja dođe u područe delovanja ovog polja. Kako naše polje postoji oko našeg tela, tako isto postoje i polja oko svih drugih živih bića i drugih ljudi. Kada ova dva polja dođu u domet jedan drugog, dobijaju se određena osećanja. Poznato je nama svima, da se dešava da susretnemo nama nepoznate ljude i da su nam odmah odbojni, da ne kažem čak da se u njihovoj blizini osećamo nelagodno, da nam smetaju i ne možemo se normalno koncentrisati. Ako se ovakve osobe približe, mi se povlačimo i nastojimo udaljiti od takvog čoveka, jer osećamo kao da nam vlastitu energiju oduzima. S druge stranje postoje ljudi, pa i životinje, koje su nam pri susretu odmah simpatični, ulivaju nam poverenje, osećamo da nas smiruju, da želimo da smo što bliže njima, da želimo da se upoznamo i sprijateljimo. Tako reaguju i životinje. Uzmimo pse. Oni odmah osećaju svojim poljem, koji im je pas prijatelj, a koji nije. Prvima prilaze odmah s poverenjem, a od drugih se odmah brzo udaljavaju, ili reaguju munjevito da odmah navaljuju jedni na druge. Dakle možemo reći da postoji jedna kritična tačka, na kojoj se, čim se razmak između dveju živih bića prekorači, tj. skrati, ili bolje reći kad delovanje polja jednoga uđe u delovanje polja drugog, dolazi do određenih ugodnih ili neugodnih reakcija u organizmu.

Istraživanjima što ih je vršio Dr. Curry sa svojim saradnicima opazio je da polja koja se pružaju oko pojedinih ljudi nisu jednakog dometa. Kod "W" tipova ovo je pole iznosilo od 0 do 40 cm od tiela, kod mešovitih ("G") tipova (gemischt = mešovit) iznosi 40-60 cm, a kod "K" tipova je ovaj razmak iznosio 60 do oko 100 cm. Mogu biti manja kolebanja, zavisno o godišnjem dobu i klimatskoj situaciji mesta prebivanja. Ovaj razmak od tela do granice delovanja polja Keri je nazvao reakcionim razmakom (u daljem tekstu RR) (Reaktionsabstand). Interesantno je spomenuti da ljudi sa velikim reakcionim razmakom osećaju privlačnost prema onima sa malim RR. To znači da se "W" i "K" tipovi međusobno privlače. Ispitivanjem bračnih parova u klima-test komori dobio se podatak da u 95% slučaeva, ako se RR-ovi supružnika zbroe, dobiva se prosek od 120. Značajno je da u brakovima gde je ovaj zbroj manji od 100 ili veći od 140 uglavnom nema dece, ili ako se deca i rode imaju zdravstvenih poteškoća već od samog rođenja. Na RR se može utecati lekovima. Oni medikamenti koji dovode do suženja krvnih sudova produžuju ga, a oni koji ih šire skraćuju ga. Isto tako sadržaj ozona u vazduhu menja veličinu RR. Hladnije fronte sa puno ozona produžavaju ga, dok ga niske koncentracije, koje se javljaju u gradskim područjima sa mnogo smoga ili prilikom dolaska vetra osetno skraćuju. Pomoću merenja RR-a može se ustanoviti i vrsta bolesti od koje neko boluje. Bolesti koje imaju upalni karakter, tj. one koje traju kratko, ili one koje izazivaju grčeve daju duži RR. Kod napada angine pektoris ovaj se RR može povećati sve do 150 cm, pa čak i dalje rasti. Prilikom ubadanja zlatnih igala u akupunkturne tačke naglo se povećava RR, a ako se to radi srebrnim iglama, onda se smanjuje. Zato zlatne igle treba upotrebljavati kod "W" tipova, a kod "K" tipova srebrne. Zlatne plombe u zubima "W" tipova deluju pozitivno, dok kod "K" tipova prouzrokuju razne smetnje. Amalgamske plombe su povoljnje samo "K" tipovima. Prema opažanjima Dr. Kerija "W" tipovi imaju sklonost za metale kao što su zlato, bakar, med, a "K" tipovi za platinu, srebro i nikal. Zlatno i srebrno prstenje i narukvice izazivaju osetnu promenu RR-a i kod divljih naroda nisu nošeni kao ukrasni predmeti. Studij Dr. Curry-ja je statistički dokazao, da - s manjim izuzecima - uvek od raka oboljevaju "K" tipovi, a ne "W" tipovi. Ljudi koji su bolesni od raka imaju veliki RR. Kod njih nije nikada opažen manji RR od 80 cm, retki su oni koji imaju ispod 100, a u pravilu skoro svi imaju više od 100. Nekad se ovaj RR penjao i do 180 cm. Prosek je 120 cm. Jasno je stoga da ljude koji su oboleli od raka ne treba slati na lečenje tamo gde usled sadržaja ozona dolazi do povećanja RR. Kod bolesnih psihičkih stanja, na pr. kod šizofreničara postoji veliki RR, a kod depresivnih stanja mali.

Dr. Curry je opazio da nekada RR kod neke osobe nije stalan, nego da se menja, ako je ta osoba boravila duže vreme u sedećem ili ležećem položaju na određenim mestima. Svoju normalnu vrednost postiže tek nakon izvesnog vremena, ako se udalji sa tih mesta. To ga je navodilo na pomisao da u zatvorenim prostorima kao i u prirodi postoje izvesna mesta, koja se ponašaju tako da utiču na promenu RR-a kod ljudi. Ta mesta na neki način pune ili prazne organizam. Eksperimenti su pokazali da izvestan broj ljudi kada se kreće po terenu dobija iste osećaje kakvi se javljaju kod ljudi sa prekoračenim RR-om kada se približavaju drugim osobama. Ovakva, na terenu opažena mesta dala su naslutiti da postoje neke tačke reakcije i reakcione linije, koje su mogli rašljari otkriti na način sličan onome kada se traže tokovi podzemnih voda. Radi istraživanja ovih fenomena na jednom određenom polju obeležene su sve tačke na kojima se osećala reakcija. Kada je to bilo završeno i kada su tačke reakcije spojene nekom vrpcom ukazala se pravilna mreža u obliku šahovske ploče, koja je imala linije okrenute u smeru severoistok-jugozapad i severozapad - jugoistok. Mreža je bila tako pravilno građena, da se odmah shvatilo da se ne radi ni o kakvim podzemnim tokovima. Ova mreža je nazvana po njenom pronalazaču Manfredu Curry-ju: Kerijeva mreža. Proučavanjem ove mreže na terenima koji su dosta udaljeni od mesta eksperimenta (Italija, Švajcarska, Austrija, Francuska) opazilo se da su reakcione linije traka pravci, samo je širina reakcionih polja u pojedinim krajevima varirala od 1 do više metara. Dr. Keri je mislio da je mreža stalna i da se ne pomiče ni po položaju ni po širini, međutim u novije vreme se misli drugačije.

Inž. A. Schuschnigg je nakon jednog starta rakete u SSSR-u pomoću radiestezijskog pribora ustanovio da se položaj mreže nešto promenio. Intenzitet zračenja mreže je zavistan od vremena i vremenskim prilikama. Granične vrednosti stranica kvadrata Kerijeve mreže iznose 3,5 do 4 m, a širina traka mreže oko 50 cm. Kerijeva mreža daleko više biološki štetno utiče na ljude nego Hartmanova mreža. Mreža se prostire i vertikalno u visinu. Što su trake mreže šire to je mreža štetnija. Ukrštanja traka u mreži su najopasnija. Mi ih nazivamo čvorovima mreže. Duže zadržavanje na ovim čvorovima utiče vrlo loše na zdravlje, naročito ako se čvorovi nađu na nekom patogenom zračenju, kao što su tokovi podzemnih voda ili geološki rascepi. U betonskim zgradama uočena je pojava mreže koja je paralelna zidovima, a vrlo je slabog intenziteta. Verovatno se radi samo o odbijanju (refleksiji) od zidova zgrade. Betonske deke u kućama pojačavaju intenzitet globalnih mreža. Čak i UKW stanice mogu izazvati neku slabu dodatnu mrežu. Preko traka globalnih mreža pojačavaju se kosmička zračenja. Od pola noći do oko 3h ujutro zračenja se trostruko pojačavaju, dok posle podne intenzitet opada. Mreža se proteže preko cele zemaljske kugle. Sva je sreća da trake globalnih mreža nisu uvek po zdravlje opasne, jer bi u protivnom teško mogli naći bilo kakav ležaj da nije zahvaćen od traka globalnih mreža. Sve su globalne mreže trodimenzionalne. To odgovara jednoj vrsti kubičnog odnosno prizmatičnog oblika mreže. Kerijeva mreža je desno i levo polarizovana, odnosno neke trake imaju + (desnu), a neke - (levu) polarizaciju. Pozitivno polarizirani čvorovi mreže produžuju RR, oni proširuju čak sa 50 cm na 200 cm, dok negativni čvorovi skraćuju RR. Oni prazne, pa time mogu potpuno ukloniti polove. Postoje i čvorovi koji su neaktivni, niti pune, niti prazne Verovatno je da se Kerijeva mreža prostire i kroz vodu, i da ribe to koriste za pronalaženje svojih mrestilišta, koja su hiljadama kilometara daleko (na jegulje). Dr. Keri tvrdi da ova zračenja dolaze odozgo na Zemlju, a nikako da ne dolaze iz zemljinje utrobe. "W" tipovi sa svojim malim RR ako borave na jednom ukrštanju koje prazni, imaju osećaj slabosti, teške noge, a krv pojuri na površinu kože, nastupa lupanje srca i vrtoglavica. "K" tipovi osećaju se slično na ukrštanju koje nabija, puni.

Da li ljudi na ovim ukrštanjima mogu oboleti od raka? Pitanje je vrlo kompleksno i nauka to apriori odbija. Naime, za svaki dijagnostički utvrđeni slučaj raka na jednom štetnom Kerijevom čvoru, nauka će dovesti za dokaz nekoliko ljudi koji su takođe na takvim čvorovima spavali, a nisu oboleli od raka. S obzirom da bi samo ukrštanja koja nabijaju mogla delovati kao izazivači raka, te su ob oboljenja od raka izloženi najviše "K" tipovi. Trake zračenja i ukrštanja koja su negativna, dakle sva mesta koja nemaju karakter punjenja, nego pražnjenja, nisu opasna za pojavu raka, pa prema tome ni svi ležajevi u kojima spavaju ljudi na takvim delovima mreže, nego čak takvi ležajevi to sprečavaju, odstranjuju upalne procese, pa se jasno nametnula i mogućnost da se kod obolelih od raka, koji su bili pogođeni bujanjem ćelija njihovim premeštanjem na negativno nabijene delove mreže izazove potpuno suprotan efekat, da dođe do transformacija ćelija u normalne.

Otvoreno je i pitanje zašto životinje osećaju ove nabijajuće zone i sklanjaju se sa njih i zašto to čovek nije u stanju? Postavlja se još jedno otvoreno pitanje, a to je: zašto biljke i drveće oboljevaju na mestima gde su pražnjenja u mreži velika, upravo obratno nego ljudi. Odgovor je po svoj prilici taj, da se kod biljaka izmena kiseonika i ugljen dioksida vrši upravo na obratan način nego kod ljudi. Ovde bi medicina, ako bi se svojski založila, mogla dobiti mnoge odgovore na izvestan broj pitanja u vezi sa zdravljem ljudi. S obzirom da se u Kerijevoj mreži javljaju trake i čvorovi u kojima se seku trake različitog električnog naboja (+ i -) to je svakako normalno da ova mreža stoji u električnoj ravnoteži. Maksimalna brzina punjenja je na "+” ukrštanjima, a pražnjenja na "-" ukrštanjima

Nije još dovoljno istraženo da li se trake Kerijeve mreže idući prema ekvatoru ili polovima šire i suzuju. M. Curry je ispitivao 62 slučaja oboljenja od raka i našao da su svi ti ljudi imali tumor tačno na onom mestu gde je bio nabijen čvor ili blizu jedne ili obadve reakcione linije. Prema tim izvršenim radovima on je uveren, da su upravo ova zračenja bila uzrok oboljenju od raka. Operisanog bolesnika od karcinoma ne sme se ni pod kakvim položiti u krevet u kome je pre operacije ležao.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Traženje polarnih polja pomoću L antena

2011-12-18T10:00:00.001-08:00

Postoji više metoda. Ko poseduje veliku osetljivost može ih naći pomoću pomeranja L antena. Vrh rašalja pokazuje unutar jednog polarnog polja prema polu i ako se ide u tom pravcu dolazi do rotacije na polu. Polaritet pola se direktno određuje pomoću rašalja i viska. Iz centra samog pola onda se mogu svi pravci odrediti uz pomoć jednog kompasa. Druga metoda merenja: Ide se tako dugo sa rašljama od jedne proizvoljne tačke polarnog polja dok se polaritet ne promeni. To znači da smo naišli na jednu graničnu liniju polja. Ona ima pravac od severoistoka na jugozapad ili od severozapada na jugoistok. Kad smo jednu od tih linija pronašli ide se duž te linije dok se polaritet ne promeni. Tada smo naišli na ukrštanje graničnih linija polja. Ako se sad sa rašljama ide okolo dobiće se 8 reakcija rašalja. Za pronalaženje polarnih polja podatke je dao sam Wittmann. Dr. Lüders je izvršio na eksperimentalnom terenu Bioklimatskog instituta merenja i fizikalne eksperimente pomoću rašalja na pokazanim centrima i polovima, koje je označio pilovinom. Najvažnije što se otkrilo je to, da su se metalne ploče (30 x 50 cm) postavljene iznad + pola električno napunile, a iznad - pola uslijedilo je negativno punjenje. Na pozitivno nabijenim polovima osetno se povećavao reakcioni razmak, a na negativnima se skraćivao. Polarna polja na severnom magnetskom ili južnom magnetskom polju imaju vrednost nula. Na ekvatoru stranice polja imaju dužinu 32 m. Interesantno je da Keopsova piramida, koja je na 30. geografskoj širini ima dijagonalu polarnog polja oko 30 m. Istraživanja su pokazala da polovi globalne mreže u neke dane gube svoju delotvornost. Radiestezijskim putem mogu se pronaći polarna polja i njihove različite energetske forme. Za ustanovljavanje delovanja nadražajnih zona znatnu ulogu igra aurin razmak, ili fizikalno rečeno jedna polovina dužine talasa električnog, odnosno magnetskog polja oko čoveka. Kada čovek ili životinja prelaze preko polarnog polja imaju srednji razmak aure. Curry je ovaj razmak nazvao reakcioni razmak (RR). Ako čovek boravi duže vremena na jednoj nadražajnoj zoni (plus-pol, minus-pol, zračenje na polu, graničnoj liniji polja, ukrštanju graničnih linija, zračenju od podzemne vode, rascepu, refleksiji) ili nekim drugim anomalijama uzrokovanih tlom, to se odmah menjaju električne, kao i magnetske komponente njegovog energetskog polja. Na pozitivnim zonama energetsko polje se pojačava, a na negativnim umanjuje. Kako je već napomenuto, ako dolazi do prožimanja tela sa negativnom energijom odozdo prema gore, tada pozitivne rezerve u telu počinju da struje prema dole, umanjuju se. Ako se osoba na ko joj se vrši eksperiment postavi na ukrštanje graničnih linija polja sa obe noge na negativno polje, to se telo prazni. Okrene li se ista osoba za 90°, tako da se sa obadve noge postavi na plus polje, dolazi do punjenja. Već prema različitim položajima tela u polarnim poljima, mogu se postići sve moguće kombinacije prožimanja.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Dijagonalna polarna mreža (II. mreža) - Kerijeva mreža

2011-12-18T09:14:00.000-08:00

Ovu mrežu je sasvim slučajno otkrio inž. Siegfried Wittmann. Bio je radiestezist-amater. Pregledavajući rašljama svoju kuću, da bi našao štetna zračenja, opazio je jednu vrstu zračenja, koja nije bila ona koja dolazi od podzemnih voda. Drugom prilikom kada je jednom prijatelju kontrolisao jedan iskopani bunar, kojeg je on odredio, a nije se naišlo na podzemnu vodu, upravo je na tom bunaru našao zračenje, odnosno energijom nabijeno mesto. Nije to bilo jedini put da nije pronašao vodu, ali je bilo prvi put da se pozabavio tim fenomenom. Tako je ustanovio da je ovaj bunar zapravo centralni pol jednog polarnog polja. Proučavajući dalje otkrio je da se radi o jednoj novoj, do sada neotkrivenoj mreži zračenja. Vitman se pre nije bavio proučavanem mreža, mada je već bila poznata Peyré-ova mreža. Na skupu nemačkih rašljara u Detmaldu objavio je rezultate ispitivanja svoje mreže.

Prikazao ju je kao kvadratnu magnetsku mrežu 15,9 m x 15,9 m i nazvao ju je Wittmannovom (1951. god.). Ovo saopštenje o novoj mreži izazvalo je na skupu veliko iznenađene. Prisutni su bili i Dr. med. Ernst Hartmann i Dr. med. Manfred Curry, koji je bio tada direktor Medicinsko-biološkog instituta u Riederau (na Ammersee-u). Oni su uzeli učešća u nastaloj diskusiji i govorili su u korist ove mreže. Nakon ovog skupa radiestezista, Dr. Curry je došao do Wittmanna i zamolio ga, da ga primi kao saradnika i istraživača ove mreže. 1952. god. u jednom časopisu objavio je Dr. M. Curry bez znanja i dozvole Vitmana rezultate istražnih radova na ovoj mreži pod svojim imenom. Radi toga se i danas ova mreža zove Curryeva (II. mreža), a ne Wittmannova, koji je radi nepoštivanja autorskih prava prekinuo sve veze sa Curryem i nastavio rad sa novim saradnikom Dr. med. Glasserom. U radu objavljenom od Dr. Curry-ja u časopisu Hyppokrates (1953. god.) vidi se da je Dr. Curry dao samo osnovnu kvadratnu mrežu, a da su sva križanja odnosno polovi polarne mreže prema Wittmannu.

Polarna polja ili dijagonalna mreža je mreža kvadrata, čiji su vrhovi u smeru sever-jug i zapad-istok. Polja koja se naslanjaju jedno na drugo razlikuju se u polaritetu, energijama i energetskim smerovima, pa prema tome i delovanju na živa bića. Ovde su nacrtana četiri polarna polja sa polovima, graničnim linijama polja i kretanjima ovih linija, ovakvo polje ima na 48. magnetskoj širini stranice dužine oko 16, a preko dijagonale 22,5 metara. U centru polja nalaze se tačke u kojima se javlja zbijena energija i to se naziva glavnim polom. Širina ovog pola na 48. magnetskoj širini iznosi 2.45 m, a sporedni polovi 60 cm u promeru. Od glavnog polja idu 4 pravca prema severoistoku,jugoistoku, severozapadu i jugozapadu. Na graničnim linijama polja su zone gde se mešaju dva polariteta i zovu se granične linije, širina ovih linija je oko 12 cm. Prelaz dveju linija polja zove se ukrštanje graničnih linija polja. Na svakom polarnom polju ih ima po četiri. Na ovim tačkama susrećemo dva pravca pozitivna (+) i dva negativna (-). U svom delovanju je ukrštanje graničnih linija takvo, da ono ima nabijajuće delovanje, ali povremeno slabije nego plus-pol. Ako neko stoji na ovakvoj tački puni se pozitivnom (+), negativnom (-) i mešovitom energijom (+-).

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Hartmanova mreža

2011-12-18T05:15:00.000-08:00

Lekar i istraživač Dr. med.ernst Hartmann se bavio, pored svog redovnog posla, nekoliko godina i obučavanjem rašljara putem kurseva i seminara. "Rezultati radiestezijskih ispitivanja vrlo mnogo zavise od vremenskim prilikama. Prilikom fena (vetar u Nemačkoj), pojave promena vazdušnog pritiska ili približavanja olujnog vremena mogu ovi podaci biti potpuno pogrešni. Na sposobnost rašljara mogu uticati i medikamenti. Već nakon 2-3 popijene šoljice crne kafe mogu se dobiti drugi rezultati. Na rezultate mogu uticati i duševna raspoloženja, kao što su depresija, strah ili euforija", rekao je Dr. Hartmann. Dr. Hartmann je uveden u radiesteziju tek nakon završetka II. svetskog rata i to preko jednog rašljara. Dalje se sam usavršavao. Kao prvi otkrio je posebnu mrežu, istražio je i opisao.

Otkrićem ove mreže ukazala mu se uzročna veza između zračenja i oboljenja. Sistematsko istraživane je počeo raditi 1950. godine, kada je opazio, da je u jednoj kući na isti način umrlo troje ljudi od raka. To ga je navelo na pomisao da je vrlo važno izabrati neko mesto gde bi se gradili objekti u kojima ljudi spavaju ili borave duže vremena. Bavio se ovim istraživanjima 30 godina i rezultate ovih istraživanja je dao u svojoj knjizi: Krankheit als Standortsproblem ("Bolest kao problem mesta prebivanja") "Šteta je", rekao je Dr. Hartmann, "da se danas daje veća prednost poslovima nego odabiranju mesta i materijala za izgradnju obekata, da bi se optimalno čuvalo zdravlje ljudi koji tamo obitavaju". Danas se Hartmannova mreža naziva I. mrežom. To je pravougaona mreža veličine 2,0 x 2,5 m, koju su do sada u stanju otkriti samo radiestezisti. Objašnjenje nastanka ove mreže je fizički još nerazjašnjeno.

Ne smemo Hartmanovu mrežu posmatrati kao jedinog odgovornog činioca zašto je došlo do oboljenja. Oboljenje može biti da je nastalo od skupa raznih činilaca, kao npr. što su, osim globalne I. i ostalih (II. i III.) mreža rezultat skupnog delovanja podzemnih tokova vode, vremenskih prilika, geoloških rascepa, šupljina u tlu (špilja), različitosti geološkog sastava slojeva, od uticaja iz okoline kao što su dalekovodi, trafostanice, radari, antenski odašiljači i dr. Sve ove činioce bi morala sa biološke strane nauka istražiti i dati rezultate. Na žalost mora se konstatovati da se to u zadnje vreme samo polagano ostvaruje.

Globalnu Hartmanovu mrežu sačinjavaju trake, široke oko 20 cm, koe stvaraju pravokutnu mrežu koja ide u pravcu sever-jug magnetskih meridijana, te skoro pravougaono na taj pravac trake iste širine u pravcu istok-zapad. Magnetski sever se ne poklapa sa geografskim severom za tzv. deklinacioni ugao, koji iznosi najviše 4-5°. Dimenzije pojedinih polja Hartmannove mreže iznose u pravcu sever-jug 2 m stalno, dok u pravcu istok-zapad širine polja se od 2,5 m na ekvatoru i smanjuje se idući prema polovima. Trake su vertikalne u odnosu na površinu Zemlje, pa ih možemo zamisliti kao neku vrstu vertikalnih nevidljivih zidova širine 20 cm sve do atmosfere, pa se zato i smatra da ova mreža odatle i dolazi.

Delovanja ove mreže su naizmenično pozitivno i negativno polarizirana. Položaj traka na površinu Zemlje nije uvek stalan. Podložan je izvesnoj promeni kod punog Meseca, promena magnetskog zemaljskog polja, potresa, godišnjih doba i promena vremena. Na koji se način stvara ova mreža do danas nije razjašnjeno. Misli se da je tome uzrok pojava elektromagnetskih talasa, a da se mrežni sistem javlja kao popratna pojava nastale interferencije između Zemlje i jonosfere. Trake Hartmannove mreže sastoje se, prema M.I. Mettleru, iz dva dela: iz primarnih i sekundarnih jonima ispunjenih delova trake. Primarni deo trake širok je 2 - 3 cm i sastoji se od vertikalno polariziranih talasa od 50 cm u pravcu sever-jug i od 62,5 cm u pravcu zapad-istok. Za njih važi zakoni optike i elektriciteta. Promena faza nastupa svakih šest sati (izlazak Sunca, podne, zalazak Sunca i ponoć). Sekundarne trake su 10-20 cm široke trake jona. U vezi su sa svojim nabojem sa primarnim delovima. Kao i primarni delovi trake, tako i sekundarni variraju da bi u isto vreme i jedne i druge došle u tzv. nulti položaj i promenile naboj, a time i energiju. Trajanje nultog položaja je od nekoliko minuta do 30 minuta. Štetnost čvorova i traka Hartmannove mreže je velika samo u slučaju kada se pojavljuju na istim mestima gde i podzemna, terestrička zračenja.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

MREŽNI SISTEMI – Pejreova mreža

2011-12-18T05:13:00.000-08:00

Ovi sistemi otkriveni su u davna vremena, o čemu svedoče građevine i grobnice kod starih Egipćana, Grka i Rimljana, te južnoameričkih Indijanaca. Svi su oni poznavali glavne strane svieta, pa su svoje građevine, hramove i grobnice nastojali okrenuti u smjer sever-jug po glavnoj osnovi. Kao prva otkrivena mreža spominje se mreža francuskog lekara Francoisa Peyré-a. On je god. 1937. opisao ovu mrežu, kao mrežu kvadrata sa stranicama 4m x 4m, koja se dizala okomito iz tla, orijentisana na magnetski meridijan, pravca sever-jug. Istraživanja na ovom području su vrlo brzo zaspala, jer je izbio II Svetski rat.

Istraživanja ove Peyré-ove mreže su malo poznata, iako je on 1947. izdao knjigu: "Kosmičko-tehnička zračenja". Ova zračenja mogu se ubrojiti u po zdravlje nekad štetna, a nekad korisna. Zračenja su se mogla takođe otkriti u prvo vreme radiestezijskim putem i priborom. Bila je raspisana nagrada od 10.000 franaka onome, ko pronađe prvi aparat, kojim su se ova zračenja mogla registrovati i neutralizovati. Ova nagrada je dobijena 1951. godine. Zračenja ove vrste nisu u svim krajevima jednakog intenziteta. Zavise mnogo o geološkim slojevima kroz koje izbijaju iz središta zemlje na površinu, od građevina na površini kao što su tuneli, pristaništa, groblja, mikrobiološki pepeo i dr. Štetnost ili korisnost od ovog zračenja mogla je biti tokom vremena iskorištena za zdravlje ljudi, ali otpori su tome uvijek bili vrlo veliki. Proći će još dugo vremena da se ovaj otpor slomi.

Kako pronaći ova zračenja? Potrebno je imati kompas i L antene. Kompas se stavi na sto i ustanovi pravac sever-jug. Pomičući se po toj liniji pronaći ćemo svaka 4 do 8 metara po prilici, ali uvijek u istim razmacima pravce koji seku ovaj meridijan. Idući na pravac sever-jug, naći ćemo i paralelne pravce.

Polaritet ljudskog tela

2011-12-15T06:41:00.000-08:00

Svi zakoni električnosti i polariteta zastupljeni su kod ljudi. Čovek deluje kao kvadripolaran magnet. Između glave "+" i zadnjice "-" postoji razlika napona i strujanje. Ovaj tok se manifestira u magnetskom polju oko nas, kojeg nazivamo i aurom. Veliki broj istraživača se bavio, ili se još i danas bavi, proučavanjem polariteta kod osoba. Gornja i donja polovina tela kod muškarca i žene je različito polarizirana u pogledu magnetske polarizacije. Gornju "+" polovinu vide osetljivi, senzitivni ljudi da treperi u crvenkasto žutoj boji, dok minus polarni deo vide u plavkastoj boji. Plus-polarna je kod muških osoba desna strana tela, a kod žena leva. Postoje i drugi autori koji tvrde, da su muškarac i žena jednako polarizirani, i da se u polarizaciji razlikuju samo u području spolnih organa. Muškarci su "+", a žene "—".

Radiestezisti su već pre dugo vremena ustanovili da su svi dvojni organi kod ljudi (ruke, noge, oči, uši, bubrezi itd.) različito polarizirani. Radi toga bi trebalo obratiti pažnju na to, da čak lekovi za jedan dvojni deo tela ne bi trebali biti isti kao i za drugi. Bolest nije ništa drugo nego promena prirodnog polariteta. U knjizi Pendellehrbuch (1947) Rudolf Spring je napisao da svi organi ljudskog tela, uključujući i najsitnije ćelije imaju svoj polaritet i svoju frekvenciju. Svi lekovi, koji se daju prilikom nekog oboljenja, morali bi imati istu frekvenciju, ali različit polaritet. Dr Oberbach je čak tvrdio da pojedini organi u svojem polaritetu nisu konstantni, nego da preko dana imaju jedanj, a preko noći drugi polaritet (noge danju "-", noću "+", glava "+" pa "-", leva strana tela "-", pa "+"). Heinz Schiegel u svojoj knjizi Heilmagnetizmus, Die Übertragung von Lebenskraft (Isceliteljski magnetizam, prenos životne snage) ima svoju teoriju polariteta čovečijeg tela. Bez obzira da li je to muškarac ili žena, kod njega leva polovina čovečijeg tela je pozitivno polarizirana, a desna negativno.

Prema osovini tela u sredini jačina magnetske polarizacije slabi. Telo je simetrično građeno, s obzirom na osovinu dužine, koja ide preko sredine čela, nosa te izbija na deo gde se noge spajaju. Postoji i osovina debljine ili transverzalna osovina, koja ide preko uha, vrata, ruke i noge do sredine stopala. Ovde je polaritet spreda pozitivan, a odpozadi negativan, ali slabijeg intenziteta nego što je prije spomenuti. Postoji i treća osovina tzv. longitudinalna, koja je drugačija nego gornje dve. Ovde je glava negativna, a stopala pozitivna. Dakle, čovek je trodimenzionalno polariziran. Schiegel se pridržava ove podele na osovine prilikom magnetskog isceljivanja. Polarizacijom čovečijeg tela bavi se i Georg Kirchner u svojoj knjizi Pendel und Wünschelrute (Visak i rašlje). Ta polarizacija danas najbolje odgovara shvaćanju polariteta u radiesteziji. Odnosi polariteta kod muškarca i žene su suprotni. Svugde, gde je polaritet u muškarca pozitivan, kod žene e negativan, i obratno. Ovakve odnose pokazuje i visak. Ukoliko preko viska dobijemo razlike u uobičajenom polaritetu, onda možemo ustanoviti da su kod muškarca izražene ženske osobine, kako u telesnom smislu tako i u psihi. To isto vredi adekvatno i za žene.

Da bi se ustanovio polaritet potrebno j sa viskom ispitati palac na ruci. U normalnom slučaju na levom palcu kod muškarca dobićemo kruženje viska u smeru kazaljke na satu, a na desnom palcu obrnuto. To isto, ali suprotno dešava se kod žena. Kakve pokrete izvodi visak na muškim, odnosno ženskim ruka ma kad se traži polaritet prema Johannu Karl Bähru. U radiesteziji, gledajući na polaritet u globalu uzima se da kod muškarca, bez obzira na pojedinačne polaritete pojedinih delova tela prevladava po svojoj snazi pozitivni polaritet, a kod žena negativni. Prema tome, muškarca u radiesteziji smatramo pozitivno, a ženu negativno polariziranom jedinkom. Odstupanja od toga postoje, ali ih smatramo anomalijama. Videt ćemo da je razlika u polarizaciji muškaraca i žena od velikog značaja pri štetnom uticaju tokova podzemnih voda na organizam ljudi, s obzirom da su i ova zračenja različito polarizirana.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Polaritet

2011-12-15T06:04:00.001-08:00

Još su drevni Kinezi znali za polaritet. To je ono učenje o negativnoj, minus energiji nazvanoj YIN i pozitivnoj, plus energiji YANG. Energija je YIN i YANG sto je u ravnopravnim, jednakim količinama raspoređene, i važe kao kosmički polaritet. Polaritet znači suprotnost. U radiesteziji postoji polaritet pozitivan i negativan kod svih živih bića i neživih stvari. Sva zračenja se mogu podeliti na pozitivna i negativna. Razlika oba polariteta predstavlja energiju kojom se snabdevaju sva živa bića i biljke.

Svi znamo šta je magnet, i da on ima pozitivan i negativan pol. Ovi polovi se javljaju na vrhovima štapićastih magneta i to uvek su suprotno polarizovani. Nije moguće na obe strane imati isti polaritet. Ako jedan magnetski štap pospemo metalnom piljevinom, ona će zauzeti određeni raspored u kružne linije, koje nazivamo magnetskim silama. One nam pokazuju linije delovanja magnetskih polova unutar jednog magnetskog polja. Smer magnetskog toka je od "-" pola ka "+" polu. Ako bi jedan magnetski štapić podelili na više delova, na svakom bi se tako novo dobijenom Štapiću javili ponovno "+" i "-" pol. Istoimeni polovi magneta se odbijaju, a suprotni polovi privlače. Sila privlačenja ili odbijanja može biti veća ili manja, zavisno od jačine magneta. Zemlja ima takođe svoj polaritet, svoja dva magnetska pola, južni i severni, koji se ne poklapaju sa geografskim polovima. Razlika se izražava u stupnevima i zove se deklinacija. U odnosu na tumačene zemaljskog magnetskog polja postoje dve definicije: fizička i geografska. Prema fizičku, usvojenoj od naučnika, severni magnetski pol leži u području južne polarne oblasti, tj. u antarktiku, a južni pol u arktičkoj oblasti. Prema geografskoj definiciji magnetski i severni pol nalaze se u području blizu severnog geografskog pola (Arktik), odnosno južni u području južnog geografskog pola (Antarktik), Radiestezisti usvajaju geografsku definiciju. Ako sa viskom ispitujemo polaritet, onda je obično slučaj, da neki uzorak uzrokuje "+" polaritet i kretanje viska u desno, odnosno u smeru kazaljke na satu, a "-" polaritet u obrnutom smeru. Drugim rečima, ako pri ispitivanju nekog uzorka dobijemo "+" polaritet, to je znak da je objekt zapravo negativan, i obrnuto "-" kretanje viska daće do znanja da je predmet koga ispitujemo pozitivno polariziran, jasno ako već nemamo mentalnu konvenciju (dogovor) sa viskom.

Još u srednjem veku je primećena razlika u polaritetu leve i desne strane kod ljudi, te obratnog polariteta kod muškaraca i žena. Pri određivanju ukupnog polariteta kod ljudi, treba obratiti pažnju na to, da li pojedinac emituje više plus ili minus jona. Smatra se da je čovek levo polariziran ako visak izvodi krugove na levo. Misli se da je muškarac obično desno polariziran. Levi polaritet se nekada javlja kod ljudi, u broju kao što su česti levaci. Ne zna se zašto kod ljudi postoje dve polarizacije. Misli se da do toga dolazi usled bolje ili slabije prokrvljenosti jedne od strana čovečeg tela. Postoje čak mišljenja da do toga dolazi u vezi sa datumom rođenja i položaja planete Marsa ili Ovna u to vreme. U brak, s retkim izuzecima, stupaju partneri različitog ukupnog polariteta. U protivnom su ti brakovi problematični, vrlo često bez dece.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Zračenje vodenih tokova i geoloških struktura

2011-12-15T05:23:00.001-08:00

Zračene od podzemnih voda spada u mikrotalasna zračenja, do kojih dolazi, kako se misli, usled strujanja neutrona koji su pobuđeni iz nekih drugih izvora. Zračenja koja dolaze na površinu nisu čista zračenja od podzemnih voda. Ona menjaju svoj energetski potencijal usled različitih procesa u zemljinoj kori, najviše usled uticaja promena geološke naravi. To mogu biti rascepi, koji su nastali prilikom starih tektonskih pomeraja. Slojevi su puknuli i pomakli se jedan u odnosu na drugog, ili su unutar slojeva nastale šupljine, ili su nastala boranja. Osim toga u zračenja koja dolaze od podzemnih voda mogu se integrisati i zračenja od rudnih ležišta (gvožđe, olovo, mangan i dr.) ili od bazena sa naftom. Sva ova zračenja mogu dovesti do promene kako frekvencija tako i energetskog potencijala zračenja podzemnih voda. I ova zračenja su desno ili levo cirkularna.

Radi tačne lokacije mesta kopanja bunara, bilo bi potrebno poznavati koje, gore navedene, pojave možemo očekivati, da bi se neke korekcije sprovele, a to je na terenu skoro nemoguće. Sva je sreća da takvih slučajeva nema mnogo, pa se možda i time mogu objasniti neke pogreške kod lociranja. Radiestezijsko određivane karaktera slojeva, koji se nalaze od površine tla do žile podzemne vode zahteva izvesno geološko znanje. Kako se ovde bavimo sa uticajem zračenja od podzemnih voda u vezi njihovog biološkog uticaja na zdravlje, to treba takođe razmotriti, kako one deluju na čoveka. Kod elektromagnetskog zračenja od vodenih tokova, naići ćemo na pozitivne (desno cirkularne) i negativne (levo cirkularne) vode. I ovde je raspodela pozitivnih i negativnih voda nepovoljna za nas, jer oko 80% voda su negativne, a samo 20% pozitivnih. Hemijski sastav i "+" i "-" voda je isti, ali njihovo delovanje je različito. Pozitivne vode već u narodu su poznate kao zdrave, dobre. Za određivane pozitivne i negativne vode postoji tzv. metoda snimanja kapljica ("Die Tropfenbildmethode") od Theodora Schwenka: Pušta se da u roku svakih pet sekundi padaju trideset kapi jedna za drugom u čašu, a onda se slika strukturna slika na površini vode. Odmah se jasno vidi, da se mineralna voda razlikuje od vode u vodovodu, a prirodna izvorska voda od stajaće.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Mesečeva zračenja

2011-12-14T06:12:00.001-08:00

Kako Sunce, tako isto i Mesec utiče na promenu zemljinog magnetskog polja. Svemirske sonde, lansirane u poslednje vreme, pokazale su da Mesec može skrenuti zračenja, koja dolaze sa Sunca u vreme erupcija na njemu. Promatranjem Meseca kroz dugo vreme se ustanovilo da on ima veliki uticaj na život ljudi i životinja na Zemlji, mada se to kosilo sa shvaćanjem naučnih krugova. Danas se pak zna da su deca, koja su rođena za vreme punog meseca, puno jača, otpornija i zdravija nego deca rođena u drugo vreme. Francuski meteorolog Poincaré, utvrdio je da pojave Meseca imaju veliki utjecaj na formiranje pasatnih vetrova, a ovi pak na raspoloženje ljudi na Zemlji. U drevno doba se verovalo ako žena zanese u prvoj (rastućoj) polovini Meseca, dobit će dečaka, a u drugoj polovini (kada Mesec opada) dobiće devojčicu.

Sunčeva zračenja

2011-12-14T05:45:00.000-08:00

Prvo što je čovek osetio to je da Sunce na zemaljsku površinu šalje toplotne zrake. Kad je izašao na sunčevo svetlo, imao je osim osećaja sjaja i osećaj topline koji se gubio kada se sklonio u senku. Opazio je takođe da, ako se izlaže dugo suncu, mogu nastati i opekotine na koži. Uočio je takođe da na suncem obasjanim površinama bolje rastu biljke, nego na senovitim mestima.

Sunce, kako danas znamo, utiče i na atmosferske prilike na Zemlji. Otto Myrbach, meteorolog, otkrio je da Sunce daje ritam vremena na Zemlji. Kod jače pojave sunčanih pega skraćuje se ritam ovih perioda, i bitno se razlikuje od onog u vreme mirnog Sunca. Danas, u vreme kada svemirske sonde donose sve više podataka o planetama, znamo da Sunce utiče isto tako i na sve planete.

Znamo takođe da kroz prostor juri mnoštvo protona i neutrona sa Sunca prema Zemlji, a takođe elektromagnetski valovi. Otkako lete svemirske sonde i šalju podatke, dobiveno je da i planeti, pobuđeni zračenem sa Sunca, šalju na Zemlju tzv. sekundarno zračene, između njih naročito Mars, čijaenergija zračenja iznosi 1000 megavata.

Švedski naučnik Svante Arrhenius je ustanovio 11,5 godišnji ciklus u kojem dolazi do pojačane aktivnosti Sunca. Opazilo se, da u vreme tih ciklusa dolazi do poremećaja zemaljskog magnetskog zračenja i do stvaranja polarnog svetla. Sa ovim ciklusom u uskoj su vezi i promene pritiska zraka na Zemlji, a prema tome i nastanak oluja.

Arrhenius je ustanovio da prilikom sunčevih erupcija nastaju vrlo sitne "kapljice", koje bivaju izbačene u prostor prema Zemlji i planetama, a nastaju u sunčevoj koroni. Ove su čestice električno polarizirane i nalaze se zamrznute u bezvazdušnom prostoru, i prolaze velikom brzinom kroz ovaj vakuum.

Kod dolaska u zemljinu atmosferu ove se zračne molekule razlažu u pozitivne i negativne male jone preko slobodnih negativnih elektrona i nestabilnih malih jona. Nestabilni mali pozitivni i negativni joni prelaze u isto takve "+" i "-" jone, koji su stabilni, sa brzinama V = 1,9 cm/s (za negativne) i V = 1,4 cm/s (za pozitivne jone). Od negativnih malih jona nastaju negativni veliki joni sa brzinama V = 0,001 cm/s za "+" i "-" nabijene velike jone. Ovi su joni onda kondenzacjona jezgra za postanak oblaka.

Od površine Zemlje do njenog omotača, koji se naziva jonosfera ima oko 50-80 km. U ovom području postoji statično (istosmerno) električno pole. Negativni deo je površina Zemlje. Jačina polja se u fizici meri voltima na metar (V/m), i ona iznosi u normalnim uslovima 100 - 200 V/m. Jačina polja se smanjuje kad se ide u visinu, a podvrgnuta je promenama u toku dana. Jačina polja može rasti i padati, čak i dotle da polje promeni uobičajenu polarizaciju tako da površina zemlje postane pozitivno nabijena. Kasnije na normalne vrednosti vraćaju ponovno električnu ravnotežu.

Kakav je odnos pozitivnih i negativnih jona koristan za ljudski život, kao i za život životinja?

Utvrđeno je, da ljudima koriste negativni joni u odnosu 4-5% negativnih i 55% pozitivnih jona. Negativnu jonizaciju imaju molekuli kiseonika (02) i raspršene fine kapljice vode. Pozitivnu jonizaciju imaju molekule ugljen dioksida (CO2) i sitni delići prašine. Grupa od 4-12 molekula plina povezana sa jednim električno nabijenim atomom čine jedan zračni jon.

Gustoća malih jona u blizini površine tla iznosi 450 po cm3, a velikih jona 2500 na cm3. Negativni joni deluju pobuđujuće, kao na pr. kiseonik, dok su pozitivni joni štetni (ugljični monoksid). Dr Hansell, Amerikanac, prvi je opazio različiti uticaj "+" i "-" jona, kada je radio sa jednim generatorom. Opazio je da kada generator proizvodi negativne "-" jone da se on oseća dobro, veselog raspoloženja, a pri pozitivnim "+" jonima postaje tužan, neaktivan.

Arrhenius, suosnivač "Fizikalne hemije" ustanovio je da svetlo poseduje i kinetičku energiju. Svetlosni valovi su bili u stanju pomaknuti male štapiće. Jaka aktivnost na Suncu uzrokuje velike smetnje u zemljinom magnetskom polju. Obično je to praćeno smetnjama na telefonskim vezama, ili su se javljali zemljotresi i jaki tajfuni, te erupcije vulkana. U vreme erupcija na Suncu utvrđen je statistički velik broj oboljenja kod ljudi i životinja.

U Severnoj Americi je bila posečena "Sequoia gigantea", divovsko drvo, staro oko 3000 godina. Prema godovima na prerezanom mestu, a to su krugovi, koji se javljaju svake godine, i to jedan god godišnje, moglo se opaziti da je debljina ovih godova različita. Uočeno je ubrzo, da su godovi bili debeli upravo u doba kad su erupcije na Suncu bile velike.

Ruski naučnik Čevski je proučavao aktivnost Sunca u vezi sa pojavom epidemija boginja u našoj prošlosti i našao da su se pandemije javljale u vreme velikih promena na Suncu. To znači da postoji neka uzročna veza između oboljenja i ovih pojava. U poslednje vreme su to velike epidemije gripa. Pa i broj samoubojstava se u to vreme povećava.

Prilikom jednog naučnog skupa u Beču, dr Willibald Undt statistički je prikazao da postoje elektromagnetski talasi u području od 10 Hz. Nazvao ih je "atmosferični" i rekao da utiču povoljno na rad ćelija.

Ako pretpostavimo da oko zemaljske kugle, a iznad atmosfere tj. u granici sa jonosferom postoji druga kugla, onda se u prostoru između ove dvije kugle odigrava sve što je u vezi sa vremenom. Bilo gde u ovom prostoru dolazi do stvaranja munja, čak oko 600 munja u svakoj sekundi. Munje svojim sevanem dovode kao neki rezonator , do titranja u ovom praznom prostoru.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija III" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Uticaj promena vremenskih prilika

2011-12-14T05:12:00.001-08:00

Promene vremena izvesni ljudi jako osećaju. Oni se nazivaju meteoropatama, jer već nekoliko sati, ili čak dana unapred ti ljudi postaju nervozni, javljaju se pojačano hronične bolesti, napetost se sa dolaskom ciklonalne aktivnosti povećava i čućete vrlo često od njih: "Dolazi promena vremena." I odojčadi su naročito osetljiva na promene vremena. Promene vreme spavanja i počinju slabo jesti, a više piti. Češće počinju plakati. Lako se bude već i na najmanji šum. Da klimatske prilike imaju veliki uticaj na ljude dokazuje nam i mentalitet ljudi. Poznato je da su južnjaci vrlo blagorečivi i živahni, dok su severnjaci više ćutljivi i mirniji.

Polaritet podzeminh voda

2011-12-14T04:55:00.000-08:00

Već u davno vreme otkriveno je da zračenja od podzemnih voda mogu biti različita: štetna i korisna. Danas se ova zračenja označuju po polaritetu: negativna, takozvana levo zakretajuća (links drehendes), koja utiču loše na zdravlje ljudi ukoliko duže borave na tome mestu, i pozitivna, desno zakretajuća voda (rechts drehendes Wasser), ukoliko se boravi na njenom toku pobuđujući rad thymusne žlezde, koja igra veliku ulogu u odbrambenom mehanizmu čoveka, to znači da deluje korisno. U nauci je poznato da kod svetla postoji desna i leva polarizacija, tj. ona koja svetlosnu titrajnu ravninu povija na desno ili levo. U mnogim crkvama i hramovima prisutno je ovo pozitivno zračenje, kao i u mnogim dvorcima i mestima gde se okuplja na kraće vreme mnogo ljudi. Obično se najviše ljudi sakuplja u gostionicama ispod kojih prolazi neki pozitivni tok vode, jer se ljudi tamo osećaju dobro, opušteno i prijatno, sede za stolovima i pričaju sa prisutnima. Mora se ipak znati da dugo zadržavanje i na pozitivnom zračenju deluje štetno. Spomenuo bih nekoliko poznatih građevina u Evropi, koje leže na pozitivnom zračenju: crkva u Chartresu, Stephanskirche u Beču, Hotel Sacher u Beču, Lurd u Francuskoj, Parlament i Opera u Beču. Voda može biti i neutralno polarizirana.

Delovanje visokonaponskih i drugih električnih aparata, magnetskih i elektromagnetskih polja

2011-12-12T08:08:00.000-08:00

U današnje doba razvitka tehnike, naročito u području prenosa električne struje na velike daljine, sve su zemlje, pa i naša prožete gustom mrežom dalekovoda. Radi prenosa električne energije na veće i velike daljine, potreban je visoki napon, koji će ovu električnu struju preneti na određene daljine. Što je daljina do koje treba poslati električnu struju veća, time je i napon veći. Znamo da se električni napon meri u voltima. Obična struja, koju kod kuće koristimo ima 220 volti. Za veće daljine imamo i veće napone (5 KV, 10 KV, 20 KV, 35 KV, 110 KV, 220 KV, 380 IT - IV -1000 Volti). Povećanje napona proporcionalno dužini prenosa vrši se radi gubitka energije na putu. Oko svakog provodnika javlja se električno polje delovanja. Jasno je, da što je vodič elektriciteta pod većim naponom, to je i električno polje jače, tj. deluje na većoj udaljenosti od samog vodiča. S obzirom da kroz ove vodove teče naizmenična struja, to možemo govoriti o naizmeničnom elektromagnetskom polju. 110 KV provodnik ima jačinu polja od jednog kilovolta po metru u blizini provodnika, od toga jedan procent u udaljenosti od 30 - 50 metara (prema H.L.W. Königu). Ustanovljeno je ipak da jačina polja nije u svim pravcima jednako delotvorna, jer prirodno elektromagnetsko polje to remeti. Kod prolaza jednog dalekovoda većeg napona (110 KV, 220 KV) kroz vinograde, u jesen se može primijetiti kako na jednom delu loze, koje je blizu pravca dalekovoda opada lišće pre nego na drugim delovima. Ako su pak košnice sa pčelama u elektromagnetskom polju delovanja 35 KV dalekovoda, počinju se ponašati drukčije nego što rade one koje u njemu nisu. Postaju nasrtljive i znaju se međusobno uništavati u istoj košnici, pa na kraju usmrte i samu maticu. Već je odavno poznato da TV-ekrani zrače štetno i da nije dobro stajati ili sediti u blizini ekrana, jer se nakon toga osjećaju ljudi umorno, štetna udaljenost od ekrana do gledaoca je uglavnom oko 5-10 dužina dijagonale TV-ekrana. U našim trgovinama namještaja često susrećemo u krevetima blizu mjesta gdje se drže glave radio aparate. Dokazano je da oni izazivaju jake glavobolje, ako se spava u takvim krevetima, pa čak i onda kada taj radioaparat nije upaljen. Prestaje biti štetan samo u slučaju ako se utikač izvadi iz utičnice. Štetnost Zemaljskog magnetnog polja u odnosu na čovječji organizam ispitivali su u SAD. Biološko djelovanje nije nikad objavljeno i drži se u tajnosti, kao vojna tajna. Kada su počeli leteti prvi sateliti, pratioci njihovog leta su opazili, da se na vezama javljaju veće ili manje smetnje i to su objašnjavali smetnjama, koje dolaze od putanja planeta, koje tom prilikom ostavljaju trag u obliku magnetosferičkog repa, koji je vrlo dugačak, i koji otežava veze sa satelitom. Čak i Mesec ima takav rep. Zemlja, kao planeta, ima svoje magnetsko polje, koje za cjelokupni život ima veliki značaj. Ono hvata zračenja od Sunčevih oluja i provodi ih prema zemljinim polovima, gde se radi toga javlja polarna svjetlost. Prilikom toga dolazi do promena zemljinog magnetskog polja i ionizacije vazduha, a iz toga slijedi i uticaj na život ljudi na zemlji. Magnetosfera Zemlje, nazvana prema Van Allenu, koji je to otkrio "Van Allenovim prstenom" ili "Van Allenovim pojasom" štiti nas od uništenja, do koga je već više puta moglo doći od prvih postanaka života na Zemlji do danas. Svetlost sa Sunca, koja se kreće brzinom od 300.000 km/sek, dostiže površinu Zemlje za nepunih osam minuta. Sunčeva oluja je hiljadu puta sporija i iznosi samo 300 km/sek. Čestice sunčevih oluja se sastoje iz 80% protona i 20% elektrona. Ove čestice, koje imaju i svoju težinu, kad ne bi bile odvedene ka zemljinim polovima mogle bi dovesti do katastrofe na Zemlji. Ipak, i pored toga, one utiču na magnetsko polje na celom području oko Zemlje i to na vodene molekule u atmosferi i polariziraju ih. To je upravo razlog zašto su biološki sistemi magnetski orijentisani. Radi toga postoji u telu jedan odnos između promena zemljinog magnetskog polja i izmene materija u telu. Položaj tela kod spavanja u pravcu zemaljskog meridijana, tj, glava na severu, noge prema jugu utiče na povećanje stvaranja eritrocita u vrijeme spavanja, a time i do poboljšanja zdravstvenog stanja. Često, prilikom razgovora sa ljudima dobivam direktno pitanje: "Da li spavanje u drugom smeru osim u pravcu sever-jug dovodi do oboljenja." Moj je odgovor upravo kao gore: da je preporučljivo spavati u smjeru sjever-jug, ali da i drugi položaji ne dovode do oboljenja. Kad bi to bio slučaj, da je jedino zdravo spavanje glava prema sjeveru, noge prema jugu, moralo bi građenje kuća i stanova biti u pravcu sjever-jug, a znamo da to nije, i da je to nemoguće provesti. Uslijed instaliranja mnogih električnih aparata, koji oko sebe stvaraju elektromagnetsko polje u mnogim kućama, ustanovama i fabrikama, dolazi do poremećaja u polarizaciji ćelija organizma, a time i do zdravstvenih tegoba. Danas se bar kod nas ne poklanja odgovarajuća pažnja, i malo se radi na sprečavanju ovih zračenja. Mnogo je trafostanica (110 KV, 35 KV) u blizini stambenih zgrada i fabrika, pa čak i u stambenim zgradama gde stanari imaju ispod svoga stana instaliranu 5 - 10 KV trafostanicu. Javljaju se teške zdravstvene tegobe usled toga, ali to do danas nije regulisano nikakvim zakonom, a propisi su vrlo manjkavi. Ako se radi pregleda obrazuje i neka komisija sastavljena od elektro-stručnjaka, oni sležu ramenima, te nastoje uveriti stanara da mu ne preti sa te strane nikakva opasnost. Zamena stana ne rešava ovakve teške probleme. U Beču je jedna bolnica, za zaštitu od ovih zračenja utrošila 30 miliona šilinga. Danas je već sigurno utvrđeno da rendgenski i TV aparati, pa čak i automobili mijenjaju prirodnu polarizaciju kod čovjeka, pa utiču i na hormonalne poremećaje.

Šta je to magnetizam, danas se ne zna isto kao što se ne zna što je to svetlost. Mi ih znamo koristiti, ali zašto oni tako djeluju to ne znamo. Zemlja se sastoji od jezgra, koja je pod vrlo velikim pritiscima i sa temperaturom do 3000°C i zemljinog omotača, koji je izgrađen od čvršćih materijala, pod manjim pritiskom i malom temperaturom. Geofizičkim merenjima ustanovilo se, da se oni kreću različitim brzinama prilikom rotacije Zemlje. Ovo dovodi do usporavanja, a usporavanje do gubitka magnetske snage. Gubitak zemljine magnetske snage u zadnjih 150 godina iznosi oko 6%. Ako bi to bilo tačno, onda bi za oko nekih 2000 godina trebalo da nestane zemljin magnetizam, a time i zemaljsko magnetno polje. S obzirom da bez ovog magnetskog polja nije moguć nikakav život na Zemlji, to bi do toga vremena izumro sav život i biljaka i životinja, te bi i Zemlja postala mrtvi planet. Prema ispitivanju starosti slojeva Zemlje, uzimali su se dielovi jezgra iz dubokih bušotina i pokušalo odrediti kad su oni nastali, kao i kakva su njihova magnetska svojstva u odnosu na promjenu dubine od površine Zemlje. Zemlja je stara otprilike oko 4,5 milijarde godina. Zemljino magnetsko polje se prema rezultatima ispitivanja jezgra jako promenilo u tri navrata i to: pre 3, pre 2,5 i pre 0,5 milijardi godina, a to je upravo nastalo kod naglog usporavanja unutrašnjeg zemaljskog omotača. Uzrok ovom usporavanju mogli bi biti udari većih meteora i meteorita u pravcu koji je suprotan rotaciji Zemlje oko svoje osi. Prema tvrdnjama naučenjaka, Zemlja je imala čak pet Meseca, koji su je pratili, ali su se četiri srušila na Zemlju. Svaki dan pada na Zemlju oko 100 tona malih meteorskih stena. Bez obzira na sva proučavanja Zemljinog magnetskog polja, ono je u vezi uticaja na živa bića još uvek premalo istraženo.

Opšti pojmovi o zračenju

2011-12-12T07:38:00.000-08:00

Zračenje: U fizici ćemo pročitati da je zračenje prenošenje energije kroz neki prostor.

Postoje dve vrste zračenja: elektromagnetsko talasno zračenje i korpuskularno (korpuskula = vrlo sitna čestica).

Čovek se nalazi, odnosno kreće u zračenjima:

a) terestričkim (zemaljskog porijekla)

b) ekstraterestričkim (vanzemaljskog porijekla).

U terestrička zračenja ubrajamo: atmosferska zračenja, koja dolaze u obliku zračnog pritiska, temperature, vode u svim agregatnim stanjima, zračenjima u vezi sa olujnim procesima u ionosferi i od zračenja od plinova, koji izlaze iz zemljine utrobe, od magnetskog i električnog zemaljskog polja.

U neterestrička zračenja spadaju: kosmička zračenja, sunčeve oluje, rendgenska i ultravioletna zračenja, sunčevo svjetlo, infracrvena zračenja, te zračenja koja imaju visoke i niske frekvencije.

Električno polje je stanje u prostoru, koje je izazvano od nabijenog električnog vodiča iliaparata.

Magnetsko polje je stanje koje je nastalo brzom izmenom uz pomoć struje i brzo promenljivim poljem. Magnetsko polje u svakoj tački prostora ima određenu jačinu i smer.

Uz pomoć današnje električne struje stvaraju se dve vrste polja:

1. elektrostatično polje

2. elektromagnetsko polje

Elektrostatično polje je vezano uz veštačke materijale, kao što su nameštaj, tepisi, zastori i

odeća. Većina takvih materijala se puni statičkim elektricitetom, koji oko sebe stvara elektrostatičko

polje.

Elektromagnetsko polje nastaje kada teče struja u nekom provodniku. Skoro svi kućni aparati, kao i aparati u firmama, TV i radio aparati i drugi elektro aparati priključeni su kablovima

na mrežu. Mnogi su ljudi na to elektromagnetsko polje jako osetljivi.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

O štetnom zračenju iz knjige radisteziste Smaila Dubravića

2011-12-12T07:20:00.000-08:00

O štetnim zračenjima do godine 1980. vrlo se malo i pisalo a i znalo kod nas. R. Žiher, u svojoj knjizi: Rašlje vilinske na raspuću nauke i metafizike (1965.g.) spominje jaku emanaciju tokova podzemnih voda, koja se oseća čak do najviših spratova zgada i upućuje na štetnost i za ljude i za biljke. U knjizi S. Jurdane: Rašlje i visak života (1980. g.) se opširno ukazuje na štetnost zračenja koja dolaze iz podzemlja, kao i na zračenja iz naše okoline. Proučavanjem delovanja patogenih zona zračenja bavio se naročito Gustav Freiherr von Pohl. U svojoj knjizi: Zračenja iz zemlje kao izazivač bolesti i raka opširno opisuje štetno delovanje zračenja koja dolaze iz zemlje te pokušaj blokade ovakvih zračenja na području grada Dachau-a. Uspeo je blokirati zračenja na 12 km2 . Hteo je to područje proširiti na 200 km2, ali su ga finansijske prilike sprečile, obustavlja rad na tome 1931. godine, a uskoro zatim umire. Ustanovljavanje tokova podzemnih voda, koji štetno utiču na zdravlje ljudi i biljaka vrše radiestezisti pomoću rašalja ili viska. U poslednje vreme po pitanju lociranja i zaštite od patogenih zračenja napisane su mnoge knjige, koje ukazuju na napredak koji je postignut u novije vrijeme. Dr Ernst Hartmann i Dr Manfred Curry su posvetili mnogo vremena i uložili truda da objasne štetne utjecaje zračenja na zdravlje ljudi i način uklanjanja iz ovih zona. Da bi se moglo ukloniti sa ovih zona štetnih zračenja, potrebno je poznavati njihove tokove, kuda se oni prostiru, njihovu širinu, polaritet te njihov intenzitet štetnosti. U inostranstvu se pre gradnje većih objekata redovno na nacrtima odgovarajućih merila ucrtavaju ove zone, da bi se već pri izradi projekta mogao izvršiti optimalno koristan raspored objekata na tom području, da bi se izbeglo zonama štetnih uticaja po zdravlje ljudi koji će prebivati u tim objektima. I kod nas u posljednje vrijeme javljaju se projektne organizacije koje žele da im se na odgovarajućim nacrtima unesu glavni štetni tokovi. Mnogi lekari su se uverili u delotvornost uklanjanja pacijenata sa tokova zračenja pa preporučuju svojim pacijentima pregled stana i ležaja na kome spavaju. Jedan medicinski centar u Istri uključio je, prilikom proučavanja zašto je kod njih visok broj kanceroznih oboljenja, i radiestezijski pregled ležajeva ljudi koji su oboljeli, da bi došli do zaključka, je li uticaj podzemnih voda jedan od razloga oboljenja. Rezultati su bili iznenađujući. Na žalost, moram konstatovati da se izrada nacrta štetnih zračenja, što je redovan slučaj u inostranstvu, kod nas retko radi. Često je to vrlo površan pregled sa viskom koji se "vrti" ili "ne vrti" iznad nekog ležaja, koji traje samo desetak minuta. Daju se neka uputstva, gde "zrači", a gde "ne zrači", a iza toga ne ostavljaju nikakav dokument o tome, dakle ništa iza čega stoje. Solidan pregled jednog stana traje približno dva sata, ucrtavaju se svi tokovi štetnih zračenja na nacrt stana, koji ostaje kao dokument izvršenog rada, a koji će poslužiti i više godina unaprijed, kako ne bi neki ležaj došao na pogrešno mjesto. Kakav treba biti taj nacrt sa lociranim zračenjima može se vidjeti u knjizi od Getrud I. Hurlimann: Pendel ist erlenbar - Band II - str. 132 i 133. Ne zrače štetno samo tokovi podzemnih voda, iako su oni - po mojem mišljenju - glavni i najopasniji izvori ovakvih zračenja. Štetno djeluju također i geološki rascepi, šupljine, boranja slojeva, dakle geološki činioci iz podzemlja. Vidimo, dakle, da i geološki uslovi igraju ulogu kod toga. Ako se shvati, da su to elektromagnetska zračenja (što verovatno jesu), onda nije čudo da takva zračenja iritiraju čovečiji organizam i deluju poput nekog stresa. Štetno deluju i razne globalne mreže koje nam dolaze odozgo, iz Svemira, o kojima će u ovoj knjizi biti dosta napisano, te kosmička i druga zračenja. Štetno deluju i razni izvori zračenja iz naše okoline. To su u prvom redu vremenske prilike: pojavljivanje raznih fronti, koje sa sobom nose jake promjene barometarskog pritiska. Zatim nam se pojavljuje i velik broj raznoraznih zračenja tzv. tehničkih zračenja od dalekovoda, trafostanica, TV odašiljača, radio-odašiljača, TV-antena, ulične i kućne rasvete, te mnoštvo raznih kućnih aparata i još mnogo drugih (veštačke smole, plastični materijali i dr.) Pojava bolesti može biti rezultanta svih ovih zračenja. Ipak ne smijemo sva ta zračenja smatrati ubitačnim, jer je čovječji organizam produkt jedne evolucije kroz eone i stoljeća, koji se ipak uspio otrgnuti mnogim zračenjima koja nas pogađaju, naviknuti na njih i teško je danas prognozirati kakve će čovjek imati sposobnosti u dalekoj budućnosti. Kako će čovjek reagirati na sva ova zračenja ovisi o njegovoj tjelesnoj konstituciji. Svi ljudi ne osjećaju ova nadražajna zračenja na isti način. Izgleda da kod toga veliku ulogu igra i autonomni nervni sistem. Živci simpatikus i parasimpatikus su verovatno glavni regulatori jačine uticaja zračenja na organizam ljudi. Manfred Curry je delio ljude na "W" i "K" tipove, što znači osetljive na vruću stranu (Yang) i osjetljive na hladnu stranu (Yin). Radi se o polarizaciji "+" i "-". Sva su zračenja polarizirana. Mnogi ljudi u svojim kućama poznaju pojedina mjesta na kojima se osećaju dobro, kao i mjesta na kojima se osjećaju loše, ako na njima sjede duže vremena ili spavaju. U vrtu ili voćnjaku opažaju mesta na kojima voćke ili bilje uspevaju i ona na kojima se slabo održavaju ili uopšte ne uspijevaju. Ukućani, koji stanuju u istome stanu duže vremena opažaju, da u jednom te istom krevetu nakon dužeg ležanja nastupaju razna oboljenja, dok toga u drugom krevetu nema. Bude se neispavani, s glavoboljom, migrenom. Ako pak provode duže vremena i ne spavaju u istoj kući, zdravlje im se znatno poboljšava.

Retko se pomišlja na to, da bi nevolje mogle doći od patogenih zona štetnih zračenja.

Rezultаti istrаživаnjа CEFALO studije o odnosu između upotrebe mobilnih telefonа i rаkа kod mlаdih

2011-12-08T07:51:00.000-08:00

CEFALO je međunаrodno istrаživаnje putem аnketа sprovedenih u nekoliko centаrа i to u Dаnskoj, Švedskoj, Norveškoj i Švаjcаrskoj. Kroz ovu studiju kojа istrаžuje vezu između upotrebe mobilnih telefonа među mlаdim ljudimа uzrаstа od 7 do 19 godinа i pojаve tumorа mozgа, trаže se konаčni odgovori nаuke pred hipotetičkim pitаnjem šire svetske jаvnosti o mogućim posledicаmа štetnosti po zdrаvlje od nejonizujućeg zrаčenjа emitovаnog sа mobilnih telefonа. CEFALO studijа je izveđenа u periodu između 2004 i 2008.g. i kroz nju je opservirаnoi ispitаno 352 pаcijenаt obolelih od tumorа mozgа i 646 kontrolnih osobа

Nedаvno je objаvljen prvi člаnаk, koji sаdrži rezultаte ove studije. Autori člаnkа nаpomenuli su dа u ovim аnаlizаmа kod redovnih korisnikа mobilnih telefonа nije otkriven stаtistički znаčаjаn porаst brojа tumorа u poređenju sа pojаvom tumorskih oboljenjа kod ne-korisnikа. Isto tаko, decа kojа koriste mobilne telefone nаjmаnje pet godinа, nije bilo detektovаnjа povećаnje brojа tumorа u poređenju sа istim kojа nikаdа nisu redovno koristilа mobilni telefon.

Autori zаključuju, dа odsustvo veze između izloženosti i pojаve tumorа pokаzuje dа ne postoji uzročnа vezа između ovа dvа fаktorа.

Referenca: http://jnci.oxfordjournals.org/content/early/2011/07/27/jnci.djr244.abstract

Radiestezijski pregled na daljinu

2011-12-08T07:45:00.000-08:00

ZDRAVSTVENI PREGLED NA DALJINU   Dolazimo u jedno vrlo zanimljivo i cudesno podrucje vršenja zdravstvenog pregleda na daljinu, tj. vršenja pregleda ljudi, koje nemamo pred sobom, koje cak nismo nikada vidjeli u životu, sa kojima nismo nikada razgovarali. Ovo podrucje spada u teleradiesteziju, tzv. radiestezijski rad na daljinu. U radiestezijskom smislu, sva živa i neživa bica isijavaju zracenja. Svaka živa i neživa stvar u prirodi zraci. Zracenja su titrajni valovi, koji imaju svoju frekvenciju. Frekvencija je broj titraja nekih valova u sekundi. Broj titraja u sekundi se oznacava u fizici poznatom jedinicom hercima (Hz). Elektricna struja koju koristimo ima 50 Hz. Dnevna svjetlost ima 10 do 10 Hz. Postoje i vece frekvencije, na pr. rendgenska zracenja ili 14     15 radioaktivna zracenja. Važno je kod toga spomenuti, da svaka radiostanica radi na tocno odredenoj frekvenciji i ne smije je mijenjati. Znaci svaka radiostanica je za sebe posebna jedinka, kad se radi o broju titraja. Svi ljudi u prirodi su isto neka vrsta emisione stanice. Svaki covjek je jedinka u prirodi, koja radi u jednom uvijek istom broju titraja u sekundi (Hz). Znaci, svaki covjek ima svoj frekventni broj, koji je kod svakog pojedinca razlicit. Vidimo i u prirodi da se svi ljudi razlikuju kako po svom izgledu, tako i po svojim duševnim i intelektualnim osobinama. Svaki je covjek unikat. C ak i blizanci, koji su slicni jedan drugom kao jaje jajetu nemaju istu narav, ili glas ili rukopis. Titraji se odvijaju u tzv. titrajnin krugovima na sekundu. Da bismo se ubacili u neki titrajni krug, moramo stvoriti na neki nacin isti takav titrajni krug, sa istim brojem titraja na sekundu. Kad se postigne, da oba kruga titraju na jednakoj frekvenciji, dolazi do rezonance. Ova rezonanca rezultira time, da na pr. kod jedne radiostanice dobivamo govor ili glazbu. Aparat, koji nam u ovom slucaju omogucuje da se ubacimo u titrajni krug neke radiostanice je naš radio aparat. Mi pomocu njega, uz pomoc jednog promjenjivog kondenzatora mijenjamo broj titraja titrajnog kruga, te se tako ubacujemo u titrajne stalne krugove stanica koje slušamo. Kako sam vec rekao i svaki je covjek zapravo jedna emisiona stanica. Osim što je covjek emisiona stanica, on je pod izvjesnim okolnostima i prijemna stanica. S obzirom da su radiestezisti vrlo osjetljivi ljudi na zracenja, odnosno i titranja, oni se mogu isto kao i radioaparat ubacivati u frekventna podrucja. Drugim rijecima, oni imaju u mozgu neku vrstu promjenljivog kondenzatora, kojim se ubacuju koncentracijom u frekventno podrucje tražene osobe. Poznato je da je covjecji mozak zapravo jedan kompjuter. Sada zapravo ostaje još da nademo frekvenciju na kojoj netko radi, da bi se mogli ubaciti u njegovo frekventno podrucje, zapravo njegove radijacije, ili njegov titrajni krug. Da bismo te radijacije dobili postoji više nacina. Ako je covjek koga želimo pregledati pred nama, nije problem. Tu su i njegove radijacije. Ukoliko on nije prisutan, mi te njegove radijacije moramo od nekuda dobiti. Ako tog covjeka pak poznajemo, a nije prisutan, opet je lako. Koncentracijom mentalnim putem, mi se lako ubacujemo u njegove radijacije. Ako pak tog covjeka ne poznajemo, onda njegove radijacije moramo dobiti preko njegovih stvari. To može biti njegova slika iz bilo kojeg doba njegovog života. To može biti dio njegove odjece ili obuce, koje je samo on nosio ili nosi, to može biti i jedno pismo, koje je on napisao. Sa tih stvari možemo "skinuti" radijacije uz pomoc viska. Pustimo da se visak iznad njih pokrece sve dok se potpuno zaustavi. To je znak da sa viskom možemo prici zdravstvenom pregledu na isti nacin, kao da je tu pred nama. Objašnjenje za to našao sam u literaturi. Kod slike, prilikom fotografiranja, kad se zastor fotokamere otvori, negativ ne hvata samo lik covjeka koji je pred njim, nego se u negativ "urezuju" i radijacije doticnog covjeka, a kasnije se prenose i na sve slike sa tog negativa. Osobne stvari i rukopis takoder nose radijacije osobe cije su. To je isti slucaj i sa slikom na televiziji. Može se dobiti zdravstveno stanje svake osobe koju vidite na ekranu. Mnogo puta sam se zabavljao kod gledanja starih crno-bijelih filmova, da odredim tko je živ, a tko nije, što izvrsno polazi za rukom. Osim zdravstvenog stanja pojedinca, može se ustanoviti takoder da li je netko ozracen i u kojem predjelu tijela, jer spava na toku štetnog zracenja. Takoder i ozracenja od rendgena ili radioaktivnog zracenja. Kod ova dva zadnja dva nije moguce cak izvršiti zdravstveni pregled, prije nego odstrane zracenja. Mogu posebno naglasiti da odlicno uspijevam pregledati ljude ako im cujem samo glas preko telefona. I to su osobne radijacije. Ostaje još jedino da razjasnimo jednu cinjenicu. Što u radiesteziji predstavlja daljina do osobe koju.pregledavamo. Opat Mermet u svojoj knjizi "Comment j' opere" (Kako ja radim) navodi da je svejedno da li je netko daleko 1m ili 1.000 km, da su radiestezijski signali jednako jaki. Kako se radiestezijski valovi šire sa titrajima do 10 Hz, to se ne treba iznenaditi da u 24 radiesteziji može biti da dimenzija daljina ne znaci ništa, Onaj trenutak, kad sa vrši pregled zdravstvenog stanja na daljinu dobivamo kao rezultat njegovo zdravstveno stanje toga trenutka. Što je sa pregledom mrtvih osoba. Na pr. nakon neke nesrece poginuo je jedan covjek. Dobili ste njegovu sliku i treba vidjeti njegovo sadašnje stanje. Nitko vam nije rekao da je poginuo. Prvo cete ustanoviti da visak ne radi, stoji, ako rukom predete preko slike, odnosno odmah se zaustavi ako ga zavrtite. Znaci radijacija nema, izgubile su se sa slike onog trenutka kad je nastupila smrt. Pokušavao sam da dobijem njegovo stanje nakon što se udes dogodio i smrt nastupila. Prilikom pada jednog helikoptera ustanovio san, koje su povrede dobili oni koji su bili u njemu, ali nisam do sada uspio dobiti potvrdu svojih rezultata. Znam jedino, da me je takav pregled izvanredno zamorio. Kakav je tu mehanizam bio aktiviran, da bi se to dobilo ne znam, ali u literaturi se spominje ta mogucnost, mogucnost povratka u prošlost i promatranje sa tog stanovišta. Uostalom ovakav pregled nije toliko važan. Ostavimo mrtve na miru. Ovdje je bilo rijeci samo o zdravstvenom pregledu ljudi. Kako je s pregledom zdravstvenog stanja životinja, posebno domacih životinja: konja, krava, svinja, pasa, macaka, peradi, ptica? Kako je to kod ljudi, tako i kod životinja potrebno je poznavati njihovu anatomsku gradu i funkcije svih njihovih organa. Ako se to vrši bez toga, onda je svaki takav pregled manjkav i nesiguran. Ovakav radiestezijski pregled dobro je obavljati u prisutnosti lijecnika veterinara.

Covjecji organizam je vrlo kompliciran stroj. Sve ovo što je do sada napisano u do sada danom zdravstvenom pregledu covjekovog tijela nije sve, što bi se moglo pregledati i treba poslužiti kao osnova za mnogo detaljniji pregled, pod pretpostavkom, da se taj dio poznaje u detalje u anatomskom smislu, kao i u djelovanju. To više ukazuje na to, da bi ovaj nacin zdravstvenog pregleda odgovarao najviše lijecnicima, koji poznaju svaki dio tijela o kojem se pri pregledu radi. Što god se više u sitnice poznaje organ koji se pregleda, to ce i detaljniji biti rezultati. Naravno da je ovo što je dano po poglavljima u ovoj knjizi shematizirano radi toga, da se dobije nacin, na koji treba izvršiti pregled zdravlja jednog covjeka i da ce onaj koji cešce na tome radi naci mnogo jednostavniji i brži nacin pregleda, ne držeci se sheme, koja je dana ovdje. Svatko treba pronaci svoj put. Jedan potpuni pregled ne bi smio trajati duže od dvadeset minuta. Barem meni nikada više ne treba. Nije ni ovaj nacin koji sam izložio za zdravstveni pregled jedini nacin na koji se to radi. Medutim, bilo kako da se radi, za ovaj nacin pregleda nisu se ipak dobro pokazale rašlje. Visak je mnogo prikladniji radi toga, jer ostavlja jednu ruku slobodnu, koja nam služi kao antena. Nacin rada koji sam prikazao je u prednosti nad drugim staticnim metodama, kada se sa viskom u stanju mirovanja pokušavaju dobiti kružnice, elipse ili njihaji, koji nešto znace. Abbe Mermet i Kirchner dali su cak brojeve (šifre) kretanja za pojedine bolesti, ali uz napomenu, da drugi ljudi mogu imati i druge brojeve za pojedine bolesti. Vec ovo tumacenje vodi u izvjesnu nesigurnost, a pogotovo se kosi sa današnjim medicinskim shvacanjima. Koncentracija pri radu na zdravstvenom pregledu ima kao lošu posljedicu psihicki umor, ukoliko se radi sa više pacijenata za redom, pa se stalan, kontinuiran rad na tome ne preporucava. U stranoj literaturi se dosta propagira jedan drugi poseban nacin dijagnostike, tzv. iris-dijagnostika. Dr. Georg Jakob u svojoj knjizi Das medizinische Pendelbuch (Medicinska knjiga o radu sa viskom) daje princip dijagnosticiranja ovom metodom, kao i izbor najboljih lijekova. Rad se vrši na radijalnim dijagramima, slicnim irisu (Sl. 54 i 55). Visak se postavi u centar kruga u stanje mirovanja sa mentalnim dogovorom sa viskom da pokaže o kojoj se bolesti radi. Iskljucujuci bilo kakvu sugestiju, ceka se da visak pocne njihati. Nakon kraceg vremena on ce se zanjihati dajuci uvijek isti pravac, koji nam u dijagramu pokazuje o kojoj se bolesti radi. Ukoliko je visak u pocetnom položaju trom, tj. on stoji, vrlo se slabo njiše, treba ga u tom slucaju zanjihati ravno od sebe, tj. prema gornjem vrhu kružnice i ostaviti ga da on nakon kraceg vremena zauzme njihanje u jednom pravcu, koji se ne miljenja i onda ocitati vrstu bolesti. Tko se želi bolje uputiti u ovaj nacin dijagnostike, treba svakako nabaviti spomenutu knjigu od Dr. Georga Jakoba.     * Ova knjiga nije napisana zato da stvori neki kadar radiestezista - specijalista za ovu vrstu pregleda, nego da objasni kako se taj pregled treba obavljati i što treba poznavati onaj, koji bi se htio tome posvetiti i u tome usavršavati. Da bi ovakav nacin pregleda pacijenata odgovarao lijecnicima koji imaju radiestezijsku sposobnost, ne bi trebalo u to sumnjati. Za pozdraviti je to, da se neki od lijecnika pokušavaju ukljuciti u ovo podrucje rada.   Ova knjiga je i upozorila na moguce štete ako ovaj radiestezijski pregled zdravstvenog stanja prekoraci uobicajene norme rada, dajuci nestrucne dijagnoze. Ona treba da ukaže i na štetne posljedice, koje mogu nastupiti radi nestrucnog ponašanja pojedinaca.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Uho

2011-12-08T07:37:00.000-08:00

UHO (Auris) Uho se sastoji iz 1. vanjskog uha, 2. srednjeg uha i 3. unutrašnjeg uha. Vanjsko uho sacinjava usna školjka (uška) (Auricula), vanjski zvukovod (Meatus acusticus) i bubnjic (Membrana tympani). Uška je sagradena od hrskavice. Prevucena je kožnim tkivom sa mnogo žilica i kapilara. Vanjski zvukovod služi da se zvuk prenosi do bubnjica. Zaštitne dlacice sprecavaju taloženje prašine na bubnjic. Bubnjic tvori pregradu koja odvaja vanjsko od srednjeg uha. Ima promjer oko 1 cm. Hvata titranja koja dolaze kroz vanjski zvukovod i prenosi ih na košcice u srednje uho. Srednje uho se sastoji iz tri košcice: cekica (Malleus), nakovnja (Incus) i stremena (Stapes). Cekic ima klinasti produžetak (Manubrium mallei), koji je srašten sa bubnjicem. Preko ove tri košcice u srednjem uhu regulira se jacina dospjelih zvukova. Jaki zvukovi se prigušuju, a slabi pojacavaju, ali za to prilagodavanje potrebno je krace vrijeme, pa vrlo jaki, nenadani intenzivni zvukovi mogu oštetiti srednje uho.

Da bi se jaki zvukovi oslabili, potrebno je manipulirati sa tlakom u uskoj komori bubnjišta. U tu svrhu je ta komora povezana sa dijelom ždrijela pomocu Eustahijeve trube (Tuba auditiva). Unutrašnje uho stoji u šupljini sljepoocne kosti, zvanoj koštani labirint, koji se sastoji iz predvorja (Vestibulum), tri polukružna kanalica (Canalis semicircularis anterior, C.s. posterior i C. s. lateralis) i koštane pužnice (Cochlea). Unutar unutarnjeg uha smješten je veci broj opnastih cjevcica, koje su bitan cinilac za sluh i ravnotežu. To je tzv. vestibularni aparat (Vestibulum). Ispunjava ga tzv. perilimfa. Pregled uha pocinjemo pregledom slušnog kanala vanjskog uha i bubnjica. Zatim se redom koncentriramo na srednje uho: cekic, nakovanj, stremen i prelazimo na unutrašnje uho: kanalici (ako tu nešto nije u redu, tražimo koji od tri kanalica), zatim na pužnicu, pa vestibularni aparat i najzad na slušni živac. S obzirom da se u uhu javljaju cesta i nekad vrlo komplicirana oboljenja, treba se obratiti za daljnje pretrage i dijagnozu lijecniku specijalisti za ušne bolesti.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Oči i anatomija

2011-12-08T07:11:00.001-08:00

OKO (Oculus) Oci primaju vidne podražaje koji nam dolaze iz vanjskog okolnog podrucja u obliku slika, koje se na mrežnici stvaraju svake pedesetine sekunde i nestaju da bi ponovno primili novu sliku. Na taj nacin, slicno kao u kinu dobivamo pokrete u prirodi. Oko sacinjava ocna jabucica (Bulbus oculi), te ocni živac (Nervus opticus) kao i pomocni mišici, krvotok i pomocni živci.   Ocna jabucica (Bulbus oculi) sastoji se iz rožnice (Comea), šarenice (Iris), zjenice (Pupilla), lece (Lens crystalina), staklovine (Corpus vitreum), bjeloocnice (Selera), žilnice (Chorioidea), mrežnice (Retina) i vidnog živca (Nervus opticus). Osim toga na ocnoj jabucici nailazimo na pet mišica za pokretanje ocne jabucice. To su gornji i donji ravni mišic (Musculus rectus superior i H. rectus inferior), srednji ravni ocni mišic (M. medialis), koji se nalazi sa nosne strane, vanjski postrani ocni mišic (M. rectus lateralis) te gornji kosi ocni mišic (M. obliquus superior). Ovi mišici mogu pokretati ocnu jabucicu gore-dolje, desno-lijevo i ukoso. Impulse za pokretanje ocne jabucice daje pokretacki ocni živac (N. oculomotorius).   Osim toga postoji i cilijarno tijelo (Corpus ciliare), koje pomocu cilijarnog mišica (M. ciliaris) utjecu na podešavanje lece na daljinu ili blizinu. To se dogada vecim ili manjim ispupcenjem ploha lece. Cilijarni mišici izlucuju tekucinu, koja regulira tlak i toplinu unutar ocne jabucice. Snabdijevanje ocne jabucice krvlju vrši se preko arterija i vena koje bogato opskrbljuju žilnicu.

Prilikom pregleda ociju nije nam dovoljno ustanoviti samo da li je desno ili lijevo oko bolesno, nego treba naci i što u tom oku nije dobro. Jasno je da radi toga treba poznavati anatomiju oka, tj. pojedinih dijelova, kako je gore naznaceno; što znaci da se vizuelno (ili preko anatomske slike oka) koncentriramo na rožnicu, zatim šarenicu, zjenica, lecu, staklovinu, zatim predemo na ovojnice: bjeloocnicu, žilnicu, mrežnicu pa ocni živac.   Iza toga pregledamo jedan po jedan okulomotorni mišic, živce, cilijarno tijelo. Koncentraciju treba zadržati vrlo oštro, jer se lako mogu zamijeniti lijevo za desno oko, ako ona popusti. Najprije, kao što smo to i do sada radili, uzimamo u pregled desno pa lijevo oko. Upozoravam ovdje, da radiestezijski pregled ne može ustanoviti da li se radi o kratkovidnosti ili dalekovidnosti, još manje da ce odrediti potrebnu dioptriju. Ovo treba i može ustanoviti samo lijecnik. Takoder ne treba ulaziti u dijagnozu bolesti. Dovoljno je konstatirati o kojem se oku radi i koji njegov dio ne daje normalne radijacije.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Sinusi i radiestezija

2011-12-08T07:10:00.001-08:00

Kad govorimo o sinusima, onda poglavito kod pregleda mislimo na sinusne šupljine u kostima lubanje. Jednim zajednickim imenom zovemo ih paranazalnim sinusima a razlikujemo: 1. C eone sinuse (Sinus frontalis), 2. Sinus sitaste kosti (Sinus ethimoidalis), 3. celjusne sinuse (Sinus maxillares), 4. Sfenoidalni sinus (Sinus sphenoidalis). Vrlo su cesti upalni procesi, koji se zbivaju u podrucjima jednog, više ili svih sinusa. Sluznica pokriva stijenke raznih sinusa. Iako je ta sluznica tanja od 1 mm, ona pri upali postaje nekoliko puta debljom, i može ispuniti potpuno sinusne šupljine, te izaziva bol svojim pritiskom na zidove šupljina. Cesto dolazi do gnojnih upala pracenih eksudatom. Ako se ove upale zapuste, može doci do težih oboljenja. Najcešce oboli maksilarni, pa etimoidalni, a zatim frontalni, a najrjede sfenoidalni sinus iza nosne šupljine. Osim ovih sinusa u lubanjskim kostima ima više drugih sinusa na pr. Sinus sagittalis superior, Sinus transversus, Sinus sigmoideus i dr., ali za nas je glavno da možemo pregledati gore navedena cetiri. Jasno je da cemo pregled vršiti mentalnom koncentracijom na svaki pojedini sinus i ustanoviti, koji je od njih dobar, koji loš. Možemo još ustanoviti, da li su oni kronicni ili akutni. Ako je upaljena sluznica nosa prilikom pregleda sinusa, onda se u vecini slucajeva radi o akutnoj upali. U protivnom slucaju, ako pregled pokaže da nisu dobri, onda je to kronicno oboljeli sinus, što znaci da se upala sinusa javlja skoro uvijek prilikom upale sluznice nosa, tj. postaje akutna. Kod akutnih upala sinusa potrebno je savjetovati, da se odmah ide na pregled odgovarajucem lijecniku specijalisti.

Kožа

2011-12-08T07:09:00.000-08:00

Koža štiti tijelo od ozljeda i promjena vlage u tijelu, sprecava prodiranje raznih bakterija i kemijskih cinilaca, te štiti od opekotina izazvanih infracrvenim ili ultravioletnim zracenjem. Koža prekriva svu površinu tijela. Jedino je nema na tjelesnim otvorima. Nosi u sebi osjetilna tjelešca koja su sposobna primati razlicite osjetilne manifestacije koje nam dolaze izvan tijela. Kroz tkivo kože vrši se isparavanje tijela i znojenje. Sastavljena je iz tri sloja:

1) Spoljni sloj pousma - epiderm,

2) Usma ili korija i

3) Potkožno tkivo, koje uspostavlja vezu sa mišicnim tkivom ispod.

U epidermu (pousmi) stvara se pigment, koji daje boju koži, ocima i kosi. Usma je izgradena od vezivnog tkiva, pa je ovaj dio otporan na vanjske razdore. Potkožno tkivo ima zadatak povezivanja kože s potkožnim tkivom. Pregled kože obavljamo na isti ili slican nacin kao i pregled mišica. Ako smo u stanju, da se možemo vizuelno koncentrirati na pojedini dio kože, onda cemo tako i uciniti. Ako ne ide tako, možemo prelazeci preko pacijenta ustanoviti, koji su to dijelovi. Možemo se pomoci i sa anatomskim atlasom. U dijagnozu bolesti ne treba ulaziti!

Mišići

2011-12-07T08:20:00.000-08:00

Celo ljudsko tielo je sacinjeno od velikog broja mišića. Skoro svaki zglob, skoro svaki organ ima svoje mišiće, koji vrše zapravo pokretacke radnje. Sve kosti tijela drže vezane razni mišici. Mišicna tkiva su teška dve petine ukupne naše težine. Jedni mišici stoje pod djelovanjem centralnog, a drugi pod djelovanjem vegetativnog živcanog sustava. Oni pretvaraju energiju dobivenu kemijskim izmjenama u mehanicku, pokretacku energiju. Kad bismo pregledali jedan po jedan mišić u tielu, trebalo bi nam i mnogo znanja o svakom pojedinacnom mišicu, a i vrlo mnogo vremena, koje nam ne stoji na raspolaganju za kompletan pregled svih mišica. Prednje i stražnje strane ima veliki broj mišica i njihove nazive. A gdje je još broj onih koji nisu površinski. Zato cemo pregled mišica vršiti na anatomskim slikama, prelazeci sa cackalicom, kao sa skenerom od temena do nožnih prstiju, prvo s prednje, pa sa stražnje strane tijela. Ukoliko se postavi zahtev za pregledom nekih unutrašnjih mišića i zglobnih veza (ligamenata), onda cemo morati ili poznavati izgled i smeštaj tog mišića u telu, da bismo mogli izvršiti koncentraciju na njega, ili ce nam pak poslužiti ponovno neka slika iz anatomskog atlasa, na kojoj je prikazan taj mišić ili ligament. Radi lakšeg pregleda površinskih mišica možemo ih prvo pregledati sa prednje pa onda sa stražnje strane covjecjeg tela. Prednja strana: 1) mišići lica, 2) vratni mišici, 3) deltoidni mišici, 4) grudni, 5) trbušni, 6) mišici ruku, 7) mišici bedara, 8) mišici listova, 9) mišići stopala. Stražnja strana: 1) ceono zatiljni mišici, 2) trapezni mišici, 3) rameni mišici, 4) široki ledni, 5) veliki sjedni, 6) butni mišici, 7) mišici listova, 8) mišici stopala.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Urogenitalni organi i radiestezija

2011-12-07T08:12:00.000-08:00

Ovdje spadaju: a) Bubrezi (Renes) b) Mokracovodi (Urethrae) c) Mokracni mjehur (Vesica urinaria) d) Jajovodi (Tubae) sa jajnicima e) Maternica (Uterus) f) Rodnica (Vagina)

a) Bubrezi (Renes) Desni bubreg (Ren dexter) je smješten oko 3 cm niže nego lijevi (Ren sinister). U svaki bubreg ulaze vene i arterije te vegetativne niti i ureter. Bubrezi su omotani vezivnim tkivom i masnim tkivom. Bubreg sam izgraduje meso bubrega - moždinsko tkivo (Cortex renis) sa 10 do 12 bubrežnih piramida (Pyramides renales) i bubrežne cašice (Pelvis renales). Temeljni dio bubrega su nefroni, koje sacinjava bubrežno tjelešce (Corpuscula renalis) i mokracne cjevcice (Tubules renales) kojim odlazi mokraca. Tih nefrona ima oko jedan milijun. Mokracne cjevcice su jako izvijugane, spajaju se u sabirne kanalice (Ductus papilares) i dolaze kroz cašicu bubrega u bubrežnu zdjelicu i onda u ureter. Koliko je bubreg komplicirane grade može se prosuditi po tome, što samo u jednom bubregu ima oko deset kilometara mokracnih cjevcica. Oboljenja bubrega su vrlo cesta. To su razne upale, akutne i kronicne, otrovanje mokracom (uremija), degenerativne promjene na bubrezima (skvrcenje bubrega, nefroza, spušten bubreg), oboljenja bubrega u trudnoci, bubrežni kamenci ili pijesak, tuberkuloza itd. Dakle, vidi se, da su oboljenja bubrega raznovrsna. Kako naš zadatak nije dijagnosticirati o kojoj se bolesti radi, nego samo utvrditi koji bubreg i koji dio bubrega nije u redu, mi to radimo ponovno tako, da pažnju koncentriramo prvo na desni, a zatim na lijevi bubreg. Ako nam visak stoji preko cijelog bubrega, tj. i preko zdjelice i preko mesa bubrega, moramo biti oprezni, jer se cešce puta radi o urodeno spuštenom bubregu ili operacijom odstranjenom bubregu. Treba, znaci, prilikom pregleda upitati doticnoga, da li mu je bubreg spušten ili možda izvaden. Ako nije ni jedno ni drugo, onda ga moramo upozoriti da što prije ode na pregled i ustanovi o cemu se to radi, jer to može biti znak ozbiljnog oboljenja. Obicno pri oboljenju bubrega vidjet cemo, da ne radi samo bubrežna zdjelica. Tada je to obicno skopcano s nekim bakterijskim upalama, stvaranjem bubrežnog kamena ili pijeska, što se mora tocnije ustanoviti kod lijecnika. Ako se radi o bubrežnom kamenu, može se radiestezijskim pregledom ustanoviti, da li je on u zdjelici ili na ulazu u ureter. To možemo pokušati narocito kod onih bolesnika koji se tuže na vrlo jake bolove u predjelu bubrega, jer bubrežni kamen ima površinu punu oštrih vrhova, koji oštecuju zdjelicu ili ureter, te izazivaju jake bolove.

b) Mokracovodi (Urethrae) Mokracovodi su cjevcice, koje vode mokracu iz bubrega do mjehura (Vesica urinaria) i od njega prema van. Upala ovih mokracnih puteva je vrlo cesta. Obicno, ako smo ustanovili da zdjelica nekog bubrega nije u redu, naci cemo da i njemu odgovarajuci ureter nije u redu, pa cesto ni mokracni mjehur. Obicno pri pregledu uretera, izvrši se i pregled mokracnog mjehura i uretera do vani.
Pregled se vrši takoder koncentracijom na ureter, prvo desni pa lijevi, a možemo se poslužiti i anatomskim atlasom.

c) Mokracni mjehur (Vesica urinaria) Mokracni mjehur je rezervoar u kome se sakuplja mokraca, a cijim pražnjenjem upravlja centralni živcani sustav. Upale mokracnog mjehura su ceste, cešce kod žena nego kod muškaraca. Upale obicno izazivaju bakterije. Upale mokracnog mjehura, ako se na vrijeme ne lijece, mogu izazvati proširenje upale na bubrežni ureter i bubrežnu zdjelicu, a upala može zahvatiti i cijeli bubreg, što je onda teško i dugotrajno oboljenje. U mokracnom mjehuru mogu se javiti dobrocudne izrasline, kao što su polipi, koji nerijetko prelaze u zlocudan tumor. Pregled mjehura dat ce nam samo kao rezultat da li je dobar ili je obolio. Ako se radi o polipu ili tumoru, koji je prije dijagnosticiran po lijecniku, možemo odrediti njegovo mjesto, te da li još postoji ili ga nema.

d) Jajovodi (Tubae) Jajovodi pripadaju genitalnom traktu ženskih organa. Prije smo vec govorili o pregledu jajnika (Ovarii) u poglavlju o spolnim žlijezdama. Oni svakako pripadaju i ovdje, pa se zapravo u praksi i pregledaju zajedno s pregledom genitalnog trakta. Kod pregleda jajovoda potrebno je ustanoviti samo da li je desni i lijevi jajovod zdrav ili nije. e) Maternica (Uterus) Kao i kod drugih pregleda, pregled maternice se obavlja kao i kod drugih organa, ali ovdje moramo biti malo oprezni jer nam kod koncentracije na maternicu mogu nastati dva slucaja. Prvi - da je maternica oboljela, a drugi da je dobro, ali da je savijena, zakrenuta, što je cešca posljedica nakon poroda. Na zaokrenutu maternicu se obicno može posumnjati, ako su jajnici i jajovodi dobri, i ako žena nema neke poteškoce u zadnje vrijeme. Bez obzira da li se radi o prvom ili drugom slucaju, potrebno je savjetovati ginekološki pregled. Kod pregleda maternice treba narocitu pažnju obratiti na grlic maternice, jer se tu cesto javljaju oboljenja, zatim na unutarnji pa vanjski dio (ciste i dr.).

f) Rodnica (Vagina) Nastavno na pregled maternice, vrši se koncentracijom mentalno ili preko anatomskog atlasa pregled ovog dijela tijela. Ako ne dobijemo normalne radijacije, onda se vjerojatno radi o nekom upalnom procesu, izazvanom bilo promjenom flore vaginalnog sekreta ili o upalnom procesu radi nekih drugih razloga. Nije potrebno naglasiti da treba savjetovati odlazak na ginekološki pregled.

Žlezde sa unutrašnjim lučenjem

2011-12-05T10:28:00.000-08:00

U organizmu covjeka ima mnogo žlijezda s unutrašnjim pa i vanjskim lucenjem.    a) Hipofiza (Hypophysis, Glandula pituitaria) b) Epifiza (Epyphysis, Corpus pineale) c) Štitnjaca (Glandula thyroidea) sa sporednim štitnjacama (Glandule parathyroideae) d) Timusna žlijezda (Thymus) e) Nadbubrežne žlijezde (Glandulae suprarenales) f) Spolne žlijezde i prostata g) Gušteraca (Pancreas), slezena (Lien) h) Ostale žlijezde s vanjskim lucenjem (mlijecne žlijezde, znojnice, lojnice, suzne žlijezde i dr.)    a) Hipofiza (Hypophysis, Glandula pituitaria) To je žlijezda sa unutrašnjim lucenjem, koja upravlja radom velike vecine žlijezda u tijelu. Stvara hormon rasta (somatotropni hormon STH). Sjedi na tzv. turskom sedlu klinaste kosti. Prema funkciji razlikujemo dva ražnja: prednji i zadnji. Hipofiza je spojena jednom cjevcicom tzv. Infundibulom sa hipotalamusom u spojnom mozgu. Prednji režanj hipofize (Lobus anterior) ili adenohipofiza stvara osim STH, tireotropin, koji potice rad štitnjace, te gonadotropin, hormon koji potice rad spolnih žlijezda, te melanotropni hormon, koji stvara kožnu pigmentaciju. Osim toga, prednji režanj preko jedne vrste sekreta iz spojnog mozga, stvara hormon ACTH (adenokortikotropin) koji vrši utjecaj na nadbubrežne žlijezde da luce hormone. Stražnji režanj (Lobus posterior) ili neurohipofiza proizvodi dva neurohormona: vazopresin i oksitocin. Prvi povisuje krvni tlak, a drugi upravlja izazivanjem trudova u maternici. Hipofiza je po velicini, u odnosu na mozak, vrlo mala. Teška je svega 0,5 do 1 gram, pa zato prilikom pregleda upotrebljavamo samo mentalnu metodu i to koncentracijom na prednji pa na stražnji režanj, jer se obicno radi o zastoju u radu jednog ili drugog režnja. Rezultat treba saopciti onome, koji je došao na pregled, da bi mogao to lijecniku saopciti, kako bi se ovaj mogao prilikom detaljnog pregleda narocito koncentrirati na taj dio hipofize. (Naravno ako bude htio.) Iz mojih pregleda do sada mogu reci da oboljenje hipofize nisu rijetka.
   b) Epifiza (Epyphysis, Corpus pineale) Slicna je šišarki. Odatle naziv pineale. Duga je oko 1 cm. Nalazi se ispod velikog mozga. Funkcija joj je još nejasna. Misli se da proizvodi melatonin, koji u zajednici sa hipofizom regulira boju kože. Iz mog prakticnog rada do sada cini se da je oboljenje rijetko. Ovdje se vrši pregled cijele epifize. c) Štitnjaca (Glandula thyroidea) sa sporednim štitnjacama (Glandulae parathyroideae).
Nalazi se priljubljena uz grkljan i dušnik. Na njoj možemo razlikovati desni režanj (Lobus dexter), lijevi režanj (Lobus sinister) povezani sa istmusom (Isthmus glandulae thyroideae). U sredini na gornjoj strani opaža se uski, uspravni dio tzv. piramidalni režanj (Lobus pyramidalis). Žlijezda ima s vanjske i unutarnje strane ovojnice od vezivnog tkiva. Težina normalne štitnjace je od 30 do 60 grama. Obicno je u žena nešto veca. Krvlju je snabdijevaju dvije arterije (Arteria thyroidea superior i A. th. inferior) a krv odvode dvije istoimene vene. King je dao pretpostavku da je štitnjaca žlijezda s unutrašnjim lucenjem.   Prilikom mnogih pregleda koje sam izvršio, primjecuje se da se oboljenja štitnjace javljaju mnogo cešce kod žena, nego kod muškaraca. Kod oboljenja štitnjace može se raditi o oboljenju nekog od režnjeva ili svih režnjeva. Štitnjaca proizvodi hormon tiroksin, koji sadrži jod. Oaj hormon utjece na izmjenu tvari u organizmu i regulira rast. Hipertireoza je pojacan rad štitnjace, kada se stvara previše tiroksina, obicno uslijed nepravilnog rada hipofize. Dolazi do oticanja štitnjace i njenog povecanja (Basedowljeva bolest). Manjak tiroksina je hipotireoza. Utice na umanjen rast i okoštavanje kostiju (patuljast rast). Hipotireoza djeluje i na duševni razvoj (kretenizam). . Kod pregleda štitnjace treba pregledati jedan po jedan sva tri režnja i isthmus i ustanoviti gdje nije nešto u redu. Može se postaviti i pitanje, da li se radi o hiper ili hipofunkciji štitnjace, što ce pak lijecnik najbolje utvrditi. Kad smo izvršili pregled svih dijelova štitnjace, prelazimo na pregled sporednih štitnjaca (Glandulae parathyroideae). To su na štitnjaci postavljene cetiri male žlijezde, koje su simetricno rasporedene. Dvije su na obodu štitnjace lijevo, a dvije desno. Tako imamo dvije lijeve sporedne štitnjace, jedna gore, jedna dolje, a tako isto na desnoj strani. Ravnaju sa ucešcem fosfora i kalcija u krvotoku. Kad ne postoji ravnoteža u tijelu, stvaraju tzv. parathormon koji utice na promjenu broja iona, a time i na njihov odnos u tijelu. Izlucuju i hormon kalcitonin . Sporedne štitnjace izgledaju kao zrna graška. Kod nedostatka kalcija u organizmu nastaje grcenje mišica u listovima (tetanija). Kod radiestezijskog pregleda treba ustanoviti da li su sve cetiri sporedne štitnjace dobro, ili koja od njih nije u redu.    d)   Timusna žlijezda (Thymus)
   Iako ima znakova da timusna žlijezda stoji u vezi s endokrinim žlijezdama, još nije sve ispitano, pa se još vodi polemika, da li je treba ubrojiti u žlijezde s unutrašnjim izlucivanjem. Mi cemo ipak nju pregledati nastavno na štitnjacu, kao endokrinu žlijezdu.   Sastoji se iz dva nejednako velika režnja, a smještena je iza grudne kosti. Razlikujemo koru u kojoj je smješten veliki broj limfocita i moždinu, koja sadrži tzv. Hassallsova tjelešca, koja su gradena od epitelnih stanica, kojih ima više milijuna. Timusna žlijezda je dugo sakrivala tajnu cemu služi. Sada se zna da igra jednu od glavnih uloga u odbrani organizma protiv infekcija. Kod pregleda timusne žlijezde treba samo ograniciti dio, koji nije u redu i navesti da li je to u desnom ili lijevom režnju.     e) Nadbubrežne žlijezde (Glandulae suprarenales) Na svakom bubregu, na njegovoj gornjoj vanjskoj površini nalazi se po jedna nadbubrežna žlijezda. U funkcioniranju organizma igraju veliku ulogu. Svaka je teška 10 do 15 grama. Kao i timusna žlijezda, tako se i one sastoje od kore i moždine. Potpuni zastoj u radu ovih žlijezda dovodi do smrti. Hormon hipofize ACTH ravna radom kore nadbubrežnih žlijezda. To se stalno obavlja, ali se kod iznenadnih stresnih situacija ili uzbudenja povecava lucenje hormona. Ako kora nadbubrežne žlijezde zataji u oko 90% njene funkcije, javlja se Addisonova bolest. Pri oboljenju organizma pobuduje se preko kore nadbubrežnih žlijezda hipofiza na povecano lucenje ACTH, povecava se produkcija hormona u koži i moždini i oni koce upalne procese (nekad ih cak i povecavaju). Kod pregleda nadbubrežnih žlijezda, moramo se koncentrirati prvo na desnu, a zatim na lijevu. S obzirom na moje iskustvo pri pregledima, oboljenje jedne od nadbubrežnih žlijezda je cesto, i cesto stoji u vezi s reumatskim oboljenjima kicme. Treba se svakako obratiti lijecnicima radi tocne dijagnoze i lijecenja, ali je dobro upozoriti lijecnika da obrati posebnu pažnju na onu, koja je radiestezijskim pregledom pokazala anomalije.    f)    Spolne žlijezde. Spolne žlijezde proizvode muške i ženske hormone, a takoder izbacuju jajcane ili sjemenske stanice za razmnožavanje. Stvaranjem spolnih hormona upravlja hipofiza, poticuci njihov rad. Glavni muški hormon je testosteron. Ravna promjenama u pubertetu, stvaranjem spermija, kao i sa radom manje važnih spolnih žlijezda. Muški spolni hormoni su u vrlo maloj mjeri zastupljeni i u ženskom organizmu. Ženski glavni hormoni su estrogen i gestagen. Prvi se stvara u folikulama jajnika, nadbubrežnim žlijezdama i placenti. Regulira menstrualne cikluse. Gestageni su hormoni od kojih je najvažniji progesteron i relaksin, koji upravlja trudnocom.
Ženske spolne žlijezde su jajnici (ovariji). Radom jajnika ravna centralni živcani sustav i hipofiza. Moramo ovdje spomenuti da u ženskom genitalnom traktu nisu samo jajnici žlijezde. Žlijezde su smještene i u maternici i drugdje. Muške spolne žlijezde su testisi. Sacinjava ih mnogo režnjica resica od vezivnog tkiva i veliki broj kanalica. Tu se stvaraju spermiji. Na podrucja žlijezda genitalnih organa napada citav niz bolesti, kao i na same genitalne organe. Kako nije na nama da odredujemo o kojoj se bolesti radi, nego u kome dijelu nešto nije u redu, izvršit cemo kao i do sada pregled jajnika, prvo desnog pa lijevog i ustanoviti da li su u redu i ako nisu onda sa koje strane.   Jedno od važnih podrucja žlijezdanog tkiva su mlijecne žlijezde žena u dojkama. U svakoj dojki, izgradenoj od vezivnog i masnog tkiva postoji 15 do 20 žlijezda, od kojih svaka ima kanalic spojen sa bradavicom, kroz koji nakon poroda prolazi mlijeko. . S obzirom na cesta oboljenja dojki kod žena, potrebno je vrlo pažljivo izvršiti pregled desne pa lijeve dojke. Prije izvršeni pregled limfnih potpazušnih žlijezda kao i prsnih limfnih žlijezda cesto upucuje na oboljenje dojki. Bez obzira, da li se radi o obicnom ili kanceroznom oboljenju, potrebno je biti vrlo oprezan kod davanja rezultata pretraga, da se ne izazove panika kod bolesnica. Treba im savjetovati da izvrše detaljan pregled u odgovarajucoj ustanovi.   Osim ovih žlijezda postoji u organizmu i mnogo drugih žlijezda (znojnice, lojnice, suzne žlijezde i dr.), pa cemo se na njih obratiti sa pregledom samo onda, ako to netko izricito traži.
g) Gušteraca (Pancreas) i slezena (Lien) Gušteraca je takoder žlijezda. S obzirom da smo se detaljno upoznali sa njom u poglavlju 3 (Probavni organi), to cemo se ovdje malo zadržati na slezeni. Slezena leži na lijevoj strani trbušne šupljine vrlo blizu gušterace, lijevog bubrega, želuca i debelog crijeva. Gradena je od spužvastog i vezivnog tkiva, a vezana je uz krvotok. To je organ pun krvi, koju regulira bogata mreža arterija i vena. To je zapravo najveca cisterna krvi u organizmu. Ona razgraduje istrošena krvna zrnca a izgraduje i u krvotok pušta nova. Ako pri saobracajnoj ili nekoj drugoj nesreci dode do pucanja slezene, ona se može i odstraniti. Slezena može i oteknuti ukoliko obole jetra, pluca ili neki drugi organi. Može nastati i tumor.
Pregled slezene se vrši slicno kao želuca ili jetre. Lagano prelazimo preko nje vodoravno i prema dolje, pa ako visak pokaže neke anomalije, treba ih na samoj slezeni ograniciti, da se vidi koliki je dio zahvacen. Oboljenja slezene nisu cesta, kao na pr. kod želuca ili gušterace.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Pregled unutrašnjih organa

2011-12-05T10:21:00.000-08:00

Da bi se izvršio pregled pojedinog organa u tijelu nije dovoljno samo znati gdje se taj organ nalazi. Potrebno je dobro poznavati i njegovu anatomsku gradu u detaljima. Prilikom pregleda po tijelu, nije dovoljno samo reci: "Ovdje nešto nije u redu", a ne reci što je to što nije u redu. Treba znati da se na pokazanom mjestu, unutar tijela mogu naci više organa na pr. želudac, bubreg; gušteraca i debelo crijevo itd. Cak ustanovljavanje o kojem se to organu radi nije dovoljno; treba znati i koji dio tog organa nije u redu. Ako se radi o želucu, treba cak ustanoviti ne samo da li se radi o upali sluznice, nego i da li se radi o njenom oštecenju (cir, polip) kao i o tome da li je to akutno ili kronicno. Treba odrediti i mjesto oštecenja. Prilikom pregleda krvotoka, opisan je pregled krvotoka srca, pretklijetki i zalisaka. Preostao nam je pregled srcanih mišica.     1. Srce (Cor)   Srce je gradeno iz mišicnog tkiva. Vanjski dio je epikard, srednji miokard i unutrašnji endokard. Endokard je glatke i nježne grade i prevucen je preko svih unutrašnjih dijelova klijetki, pretklijetki i zalisaka. Radi veceg pritiska, koji je potreban da se krv istisne iz lijeve klijetke u aortu i dalje po organizmu, mišici lijeve klijetke (miokard) mnogo su deblji od mišica u desnoj. Pojacani fizicki napori dovode cesto do opterecenja srca. Ono uslijed toga mora pojcati protok krvi kroz klijetku i zaliske u aortu, pa dolazi do proširenja lijeve srcane klijetke (sportsko srce), odnosno do oštecenja endokarda i miokarda, a nekad i epikarda.
Obicno je zahvacen donji i srednji dio srca. Treba na nekoj slici srca povuci tu granicu.    2. Dišni organi   Prilikom pregleda dišnih organa držat cemo se nekog reda. Ako podemo putem kojim zrak ulazi u pluca, onda bi taj red bio slijedeci:    a) nosnica sa njušnim živcem (Regio olfactoria) b) ždrijelo (Farinx) i grkljan (Larinx) c) dušnik (Trachea) d) bronhije (Bronchus principales dex. et sin.) e) bronhiole (Bronchioles) sa alveolama (Alveolae) f) plucna krila (Pulmo dexter, Pulmo sinister)    a) Pregled pocinjeno sa nosnom šupljinom i njušnim živcem (N. olfactorius). Ako nije nešto u redu, na pr. upala njušnog živca ili nosne sluznice, dobit cemo to preko viska. On ce stati. a) Nosna šupljina b) U nastavku nosne šupljine na dišnom putu nailazimo na ždrijelo (Pharinx), koje je dugo oko 12 cm. Najdonji dio grkljana (Larinx) se sastoji iz prstenaste hrskavice (Cartilago cricoidea), koja se u formi zgloba spaja sa štitnom hrskavicom (Cartilago thyroidea). Otraga se nalazi elasticni grkljanski hrskavicasti zatvarac (Cartílago epiglottica). Kod muškaraca je štitna hrskavica jako istaknuta i naziva se Adamova jabucica. Ako kod pregleda nismo sigurni u to, kako koji dio ždrijela izgleda, pa se ne možemo dovoljno dobro koncentrirati, treba to naciniti po slici.    c) Ispod Larinxa ide dušnik (Trachea), sastavljen od hrskavicastih prstenova (Cartilagines tracheales) i medupršljenih ligamenata (Ligamenti trachealia (Anularia)). Dušnik se na kraju grana u desnu i lijevu bronhijalnu granu (Bronchus principales dex. et sin.). U desnom plucnom krilu imamo tri grane: gornju, srednju i donju, a na lijevoj strani samo dvije: gornju i donju.
d) Bronhijalne grane (Bronchus lobaris sinister, medius i dexter) se racvaju dalje na mnogo sitnijih grancica (Bronchiolae) koje se na kraju završavaju mjehuricima tzv. alveolama (Alveolae pulmonis).    Ad e) Bronhije, bronhiole i alveole smještene su u desno i lijevo plucno krilo (Pulmo dexter et sinister). Desno plucno krilo sastoji se iz tri, a lijevo iz dva režnja (Lobus superior, medius i inferior dextra, i lobus superior i inferior sinistra).
Bolesti dišnih organa su vrlo razlicite i ceste. Naše nije da ulazimo u to, o kojoj se bolesti radi, ali je naš zadatak da ustanovimo gdje na kojem dijelu dišnih organa postoje bolesne anomalije i da ih precizno lociramo, te da uputimo na pregled doticnih mjesta kod lijecnika. Pregled dišnih organa obavlja se kao i pregled drugih organa, koncentracijom na pojedine dijelove organa. C esto cemo naici na anomalije u predjelu Larinxa, bilo u dijelu hrskavica, bilo glasnica. Mnogo cešce cemo naici na oboljenja u bronhijalnom dijelu. Obicno nisu oboljele sve bronhijalne grane i naše je da utvrdimo tocno koje. Na pr. bronhitis ili neko drugo oboljenje u srednjem desnom bronhu ili u sva tri desna bronha. Bronhitis se vrlo cesto javlja kao kronican kod dugogodišnjih pušaca. Moramo luciti takoder akutni od kronicnog bronhitisa. Nakon što smo obavili pregled bronhija, iskljucimo bronhije kao faktor pregleda i koncentriramo pažnju na pregled samo plucnih krila. Ako smo na desnoj ili lijevoj plucnoj strani otkrili da "nešto" ima, treba se potruditi da se taj bolesni dio što bolje ogranici. Na pr. desno plucno krilo, donja polovica donjeg režnja itd. Pregled plucnog krila možemo vršiti i na anatomskoj slici tako, da prelazimo prstom, olovkom ili cackalicom desno-lijevo odozgo prema dolje do kraja. Centrom za disanje upravlja dio koji se nalazi u produžnoj moždini.    3. Probavni organi. Ovdje cemo se pozabaviti svim organima i dijelovima organizma, koji ucestvuju u primanju hrane, njenoj probavi i izbacivanju probavljenih ostataka.

Prikaz cijelog probavnog trakta. To su: a) usna šupljina (Cavum oris) b) zubi (Dentes)   c) jednjak (Esophagus)                      d) želudac (Ventriculus, Gaster) e) dvanaesnik (Duodenum), jetra (Hepar), žucna kesica (Vesica fellea), gušteraca (Pancreas) f) tanko crijevo (Jejunum, ileum)   g) debelo crijevo (Colon)    a) Usna šupljina pocinje sa usnama, a završava se kod ulaza u ždrijelo. Tu je smješten jezik (Lingua), zubi (Dentes) i žlijezde koje izlucuju pljuvacku. Svod usne šupljine cini nepce. Žlijezde slinovnice su rasporedene u sluznici, a najvece su od njih dvije pljuvacne žlijezde ispod jezika (Glandulae sublinguales) i dvije podceljusne (Glandulae submandibulares). Na stražnjoj strani usne šupljine smještena su i dva nepcana krajnika (Tonsillae palatinae). Kod pregleda probavnog trakta pocinjemo s pregledom usne šupljine: jezika, pljuvacnih žlijezda, nepca i krajnika. Jasno je da pri radiestezijskom pregledu nije potrebno zavirivati u usta. Krajnici se pregledavaju prvo desni, a zatim lijevi. Da li bolesni krajnici znace anginu ili nešto drugo, to je nadležnost lijecnika. Naše je da upozorimo na pr. da lijevi krajnik nije normalan, a može se samo još odrediti, da li se radi o akutnom ili kronicnom stanju.     b) Zubi se nalaze u usnoj šupljini. Dobar, senzibilan radiestezista može cak prepoznati koji je zub "mrtav" tj. bez aktivnih živaca ili izvaden, koji je zub blombiran ali sa "živim" živcem i koji je zdrav. Covjek ima 32 zuba, 16 u gornjem a toliko i u donjem zubalu. Da bi radiestezist mogao tocno opisati o kojem se zubu radi, kojega pregledava, morao bi imati jasnu sliku svakog zuba, da bi se mogao koncentrirati na njega. S obzirom da to spada u domenu lijecnika stomatologa, bolje je to prepustiti njima, a koncentrirati se samo na dio celjusnih kostiju u kojima su smješteni zubi.    c) Hrana koja odlazi iz usta dolazi u jednjak (Esophagus). Jednjak je šuplja cijev, gradena od cetiri sloja: sluznice, elasticnog sloja, mišicnog sloja i seroznog sloja u kome ima dosta žlijezdanog tkiva. Kod prolaska hrane jednjak se steže i potiskuje hranu na niže. Na donjem kraju ulazi u želudac. Kod pregleda jednjaka ide se smjerom kojim ide hrana, znaci odozgo prema dolje. Ako na nekome mjestu visak pokaže anomaliju treba još jednom poci od pocetka, da bi se nalaz potvrdio. Dovoljno je pribilježiti na pr.: u prvoj cetvrtini dužine jednjaka nešto nije u redu. Treba to lijecnicki pregledati.    d) Želudac (Ventriculus, Gaster) se puni hranom koja je pristigla kroz jednjak. Ako je primio više hrane, on dobiva puniji, veci oblik. Na želucu možemo razlikovati: gornji dio - svod želuca; ispod toga u prvoj trecini se nalazi trup želuca. Ostali dio do ulaza u dvanaesnik naziva se dno želuca, a obuhvaca više od polovice volumena. Ovo je dobro znati radi boljeg lociranja oboljelog mjesta. Želudac dodiruje slezenu, gušteracu, lijevi bubreg i poprecno debelo crijevo. Želudacna sluznica s unutrašnje strane želuca ima valovite nabore (Plicae gastricae), koji se mogu povecavati ili smanjivati pri radu želuca, a time dolazi u tijesan dodir sa isitnjenom hranom. Želudac zapravo miješa hranu, dodavajuci joj želudacni sok iz želucanih žlijezda, onda je dio po dio šalje u dvanaesnik. Pregled želuca se obavlja tako, da se prvo pregleda cijeli želudac lagano, kao da ga bojimo sa mekom cetkicom horizontalnim potezima desno-lijevo, pomicuci se prema izlazu iz želuca. Time cemo moci, ako imamo zornu predodžbu presjeka želuca cak odrediti o kom se dijelu radi koji nije u redu. To može biti upala želudacne sluznice (gastritis) a i nešto drugo. Nakon što smo to obavili idemo lagano prijeci ponovno taj oboljeli dio tražeci da li se možda unutar toga dijela nalazi neko žarište. Ako ga nademo (to može biti cir, polip ili što drugo) dobro je odrediti i njegove dimenzije.        Jasno je da ovaj posao treba raditi na miru, da bi se onaj koji vrši pregled mogao maksimalno koncentrirati na ono što traži. Glasni razgovori, sviranje nekog instrumenta, televizijski prijenosi, vanjska buka i sl. mogu znatno utjecati na tocnost rezultata.     e) Hrana iz želuca prolazi u dvanaesnik (nazvan i dvanaestopalacno crijevo) kroz uzani otvor (Ostium pyloricum). Ovim otvorom dirigira mišic (Musculus sphincter pylori). Dvanaesnik je važan dio probavnog trakta, jer se ovdje dospjela brana opskrbljuje encimima i žucnom tekucinom i sokom gušterace, koji su vrlo potrebni da bi se hrana razložila na takve sastojke koje može iskoristiti tanko crijevo, da bi organizam bio opskrbljen potrebnim hranjivim tvarima. Dvanaesnik je zapravo pocetni dio tankog crijeva.
Kod pregleda dvanaesnika treba dobro pregledati otvor iz želuca i oko njega, jer se tu najcešce javljaju promjene na sluznici i cirevi. Zatim treba pregledati dovode žuci i sekreta gušterace i vidjeti da li tu nema nekog zastoja. Usput nam je stoga da pregledamo jetra (Hepar), žucne vodove iz jetre u dvanaesnik (Ductus hepaticus communis i Ductus choledochus), žucnu kesicu (Vesica fellea) i njen vod (Ductus cisticus). S obzirom na vod iz gušterace (Ductus pancreaticus) možemo odmah pregledati i gušteracu (Pancreas). Jetra (Hepar) (Sl. 37) se sastoji iz dva režnja: desnog i lijevog. Desni (Lobus dexter) je mnogo veci od lijevog (Lobus sinister). To je mekan organ, smedastocrvenkaste boje, glavni aparat u organizmu za izmjenu tvari. Proizvodi sve vrste bjelancevina, koje se nalaze u krvotok. Vrši metabolizam ugljikohidrata i stavlja u opticaj sekrete za biokemijske procese. U jetri je i zaliha glikogena, vitamina i masnoca. Tu se stvara i žucna tekucina koja ide prema dvanaesniku i u žucnu kesicu. Jetra (Hepar), gledana sa stražnje strane    Žucna kesica (Vesica fellea) (Sl. 38) je zapravo mali rezervoar žucne tekucine. Kada u probavni trakt dode dosta masnoce, kesica se stegne i ubaci u dvanaesnik potrebnu kolicinu sekreta. Kada dode do poremecaja u kemijskom sastavu žucne tekucine, kada otopina bude previše zasicena jednom od komponenata sastava žuci, dolazi do kristalizacije i postepenog rasta kristalnih zrna. U pocetku mogu to biti i zrna velicine pijeska, ali ako se rast kristala nastavi, oni mogu poprimiti i dosta veliki oblik. Ovakva zrna se zovu žucni kamenci. Mogu biti bistri kao staklo, žuti, smedi, razne boje. Gušteraca (Pancreas) je duga oko 15 cm. S jedne strane naslanja se na dvanaesnik, a s druge strane dotice slezenu. Spada u žlijezde s unutarnjim lucenjem. Njezin sok sadrži encime za probavljanje bjelancevina, masnoca i šecera. Sok istjece kroz sredinu gušterace (Ductus pancreaticus) u dvanaesnik. Prije toga se spaja sa žucnom tekucinom. Oboljenje gušterace uzrokuje šecernu bolest, koja nastupa radi neravnoteže u izmjeni tvari. Osim toga cešce dolazi i do akutne upale (Pancreatitis).   Pregled jetre se vrši kao i pregled želuca. Ide se lagano s lijeva na desnog znaci s desnog režnja (Lobus dexter), pa preko lijevog (Lobus sinister) do krajnjeg vrha. Obicno se anomalije javljaju na vrhu lijevog režnja. Što je veci dio zahvacen time je vjerojatno oboljenje teže.
Nakon pregleda jetre pregledamo izlazne kanale, kojima izlazi žuc iz jetre. Ako su oni u lošem stanju, treba ponovno detaljnije pregledati jetru, jer se kod zacepljenja ovih kanala žuc zadržava u jetri, umjesto da otjece, što može dovesti do ozbiljnih oboljenja jetre.   Kod pregleda žucne kesice, ako visak naglo stane i to tako da skoro ne osjecamo u prstima da je imalo težak, onda se može desiti da je žucna kesica u lošem stanju, pa treba doticnog uputiti odmah na pregled, ako ona nije izvadena. Treba radi toga jednostavno upitati: "Da li ste operirali žucnu kesicu?" Ako prilikom pregleda žucne kesice osjetimo po visku da "zapinje", onda je to najvjerojatnije neko oboljenje, koje treba ustanoviti, ali nije potrebna hitna intervencija. Preko viska se može dobiti, da li se radi o upali, pijesku ili kamencima, ali je to podatak koji treba zadržati za sebe. Dovoljno je poslati bolesnika na lijecnicki pregled. Treba izvršiti pregled žucnog kanala kojim se iz žucne kesice istiskuje žuc i ustanoviti da li u njemu postoji zacepljenje. Ako postoji, treba odrediti na kojem dijelu.   Kod pregleda žucne kesice, s obzirom da se stanje u organizmu dobiva na osnovu radijacija, koje pri pregledu prima radiestezist, u slucaju da visak pokazuje da je sa žucnom kesicom sve u redu, a ona je unatoc tome izvadena, obicno se radi o vrlo uspjeloj operaciji, jer su u tom predjelu radijacije postale normalne. U protivnom slucaju, radi se ili o žucnoj kesici koja je bolesna, ili o izvadenoj žucnoj kesici i stanju koje još nije normalizirano. Ova primjedba bi se mogla odnositi i na druge odstranjene dijelove tijela, pa se treba izvršiti i mentalni upit: Da li se radi o oboljenju ili o postoperacionom stanju. Gušteracu pregledamo kao i jetru - lagano i polako. Treba obratiti narocitu pažnju na dio uz slezenu. Ako tu postoje anomalije, najvjerojatnije one govore o poremecaju udjela šecera u krvi (šecerna bolest) radi nedostatka inzulina. Što god je taj krajnji dio gušterace, koji je obolio veci, tim se treba hitnije izvršiti pregled kod lijecnika. Ako je pak zahvacen veci dio gušterace, onda je to vjerojatno upala gušterace - Pankreatitis, koji može biti akutan ili kronican. Može se raditi i o karcinomu gušterace. Svakako je uputno preporuciti brzi odlazak lijecniku.    f) Tanko crijevo je smješteno u trbušnoj šupljini. S obzirom da je dugo oko 7 m, to je na prikladan nacin vijugavo smotano. Razlikujemo dva dijela: prvi tzv. tašto crijevo (Jejunum) i vito crijevo (Ileum). Ovdje se vrši završno rastvaranje prispjele hrane i usisavanje hranjivih sastojaka u krvotok pomocu mnoštva resica. Tašto i vito crijevo nalaze se umotani u nabornjak (Mesenterium) koji je snabdjeven sa mnogo arterija i vena. Na ulazu u debelo crijevo postoji zalisak koji ne dopušta povratak probavljenih ostataka. Prilikom pregleda može se ustanoviti koji dio tankog crijeva nije dobar. To je zapravo uglavnom ono, što možemo konstatirate. Ostalo je na lijecnicima.    g) Debelo crijevo (Colon) obavlja varenje još neprobavljenih ostataka, kao i oduzimanje vode. Sastoji se iz: slijepog crijeva (Cecum), uzlaznog debelog crijeva (Colon ascendens), poprecnog debelog crijeva (Colon transversum), silaznog debelog crijeva (Colon descendens), vijugavag (Colon sigmoideum) i završnog dijela (Rectum) sa cmarom (Anus). Slijepim crijevom se pogrešno naziva samo jedan privjesak na slijepom crijevu, tzv. crvuljak (Appendix vermiformis), koji se, ako u njega dospiju ostaci hrane, koji ne mogu natrag, upali, zagnoji, a može i puknuti. Pod operacijom slijepog crijeva obicno se misli na uklanjanje crvuljka. Debelo crijevo cesto je mjesto gdje se javljaju mnoge bolesti narocito kod ljudi starijeg doba. To su u prvom redu proljevi ili upale, nadimanja ili crijevni tumori (dobrocudni i zlocudni), hemeroidi itd. Pregled debelog crijeva treba obaviti brižljivo i polagano, dio po dio. U najviše slucajeva oboljenja se javljaju u vijugavom (Colon sigmoideum), i završnom dijelu (Rectum). Treba locirati mjesto odakle dokle se to oboljenje pruža. O kakvom se oboljenju radi, tocnu dijagnozu dat ce lijecnik. Organi koji leže u trbušnom prostoru su umotani u glatku ovojnicu u obliku nabora, od kojih je najveci velika pregaca (Omentum majus). To je tzv. potrbušnica (Peritoneum). Kod pregleda svakako je dobro ako se ne zaobide i ovaj dio.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Limfni sistem i radiestezija

2011-12-03T10:53:00.001-08:00

Limfni sustav organizma ima zadatak da sakupi i transportira sve nepotrebne bjelancevinske cestice, razne otpadne materijale i ostale cestice, koje uzrokuju štetne posljedice za covjecji organizam. To su na pr. dijelovi celija, koje više ne vrše ni kakvu funkciju, ili su to bakterije. Sve su to uglavnom cestice koje zbog svoje velicine nisu u stanju da se, radi male prohodnosti kapilara, uklone krvnim putevima. Drugim rijecima, limfni tokovi su kanalizacija ljudskog organizma. Limfni putevi su razgranati po cijelom tijelu. U tom sustavu razlikujemo: 1. Pazušne spletove limfnih cvorova (Nodi limphatici axillares) 2. Preponske spletove (Nodi limphatici inguinales) 3. Glavni limfni vod sa cisternom (Ductus thoracicus con cisterna) 4. Crijevni cvorovi (Nodi limphatici mesenterici) 5. Medurebarni cvorovi (Nodi limphatici intercostales) 6. Cvorovi u predjelu prsnih žlijezda (Nodi limphatici pulmonales) 7. Površinski vratni splet (Nodi limphatici cervicales) 8. Potceljusni limfni cvorovi (Nodi limphatici submandibulares) 9. Limfne žile (Vasae limphatice) 10. Limfni kapilari Nabrojeni su najglavniji spletovi limfnih cvorova. Postoji vrlo velik broj limfnih žila, koje idu svim dijelovima tijela (Sl. 28). Limfni kapilari sakupljaju otpadni materijal i šalju u mrežu limfnih žila, koje se sastaju u limfnim cvorovima pojedinih spletova, a iz cvorova idu samo sa po jednom žilom. Time se smanjuje broj limfnih puteva i na kraju ostanu samo dvije limfne žile, koje ulaze u venu (Subclavia d. i s.) i dalje u šuplju venu (Vena cava superior).

Prije ulaska u venu, limfa se snabdijeva limfocitima u limfnim cvorovima, koji su zapravo uredaji za filtriranje limfe. Limfociti su vrlo važni kao obrambena tjelešca. Da se ne bi limfna tekucina vracala natrag postoje limfni zalisci (Valvulae limphatic). Limfna tekucina je bistra. Prilikom infekcije nateknu cvorovi limfnog sustava u blizini nastale infekcije. Kod kanceroznih oboljenja nekog organa stvaraju se metastaze u limfnim cvorovima, oni oteknu. Kod lijecnicke dijagnoze ovakve pojave imaju veliki znacaj. Pregled limfnog sustava sa viskom obavlja se analogno onome kao kod pregleda krvotoka. Sa mentalnom koncentracijom na odredene dijelove limfnog toka, možemo poci od glave rema stopalima, zadržavajuci se na pojedinim spletovima cvorova, od kojih su, narocito prilikom pregleda važni pazušni i prsni cvorovi, te preponski cvorovi. Iako se tada ne mora raditi o nekom zlocudnom oboljenju, potrebno je takvu osobu uputiti na detaljan pregled i dijagnozu lijecniku. Treba biti vrlo obazriv, da se kod takve osobe ne izazove strah. U svakom slucaju mora se izbjeci davanje vlastite dijagnoze. To vrijedi i kod pregleda svih drugih limfnih puteva.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.

Krvna slika i radiestezija

2011-12-03T10:51:00.001-08:00

Kod vrlo mnogo oboljenja organizma, normalna krvna slika pokazuje promjene. Svaki upalni proces, koji se razvija ili se razvio ocituje se u promjeni broja krvnih tjelešaca, kao i povišenju sedimentacije eritrocita. Vrlo je cest slucaj da lijecnik pošalje pacijenta na veliku ili malu krvnu sliku, kako bi mogao dati što tocniju analizu. Pri angini ili bilo kakvoj gnojnoj upali imamo povišen broj bijelih krvnih zrnaca (leukocita), cesto smanjen broj crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) ili promijenjen broj krvnih plocica (trombocita). To su tri glavna mjerodavna faktora, koji nam daju uvid u stanje krvi u organizmu. Pri našem pregledu glavno je ustanoviti da li su svi ovi cinioci: eritrociti, leukociti i trombociti u normalnom broju zastupljeni u krvi. Moramo se mentalno koncentrirati na pr. prvo na eritrocite sa pitanjem: "Da li je broj eritrocita normalan?" Ako dobijemo odgovor preko viska da jest, idemo na leukocite. Ako je odgovor "ne", postavljamo novo pitanje: "Da li je broj eritrocita smanjen?" Ako je odgovor "da", možemo postaviti pitanje: "U kolikom postotku?" Sa viskom ponovno brojimo 1%, 2%, 3%... 5%... 10%... Dobivamo odgovor: Više od 5%, manje od 10%. Sad pocinjemo sa 5%, 6%, 7%... visak stane. Znaci oko 6% (7% nije, jer je visak stao). To isto radimo sa leukocitima. Tražimo da li su oni normalni. Ako je odgovor "ne", postavljamo pitanje: "Da li su povecani". Ako je odgovor "da", onda tražimo koliko posto. Postupak sa trombocitima je analogan. Kod traženja kakva je sedimentacija,, postavljamo pitanje: "Da li je u granicama normale?" Ako dobijemo odgovor "ne" postavljamo pitanje: "Da li je povišena"? Na odgovor "da" postavljamo pitanje: "Da li je jako povišena?" itd. Jasno je da na ovaj nacin dobiveni podaci o krvnoj slici i sedimentaciji ne mogu biti tocni kao oni dobiveni laboratorijskim putem, ali mogu dati neke približne podatke, ako ih se treba kratkim postupkom. Vec je dugo poznato, da se može radiestezijskim postupcima izmjeriti krvni tlak (sistolicki i dijastolicki). Poznato je da vrlo mnogo ljudi pati od povišenog ili sniženog krvnog tlaka i da broj takvih ljudi stalne vec godinama raste. Odrastao covjek, dok miruje, morao bi imati krvni tlak od 120/85 do 140/95, a kod starijih ljudi od 50 i više godina trebao bi biti ne veci od 150. Do povišenja krvnog tlaka (hipertonije) dolazi vecinom (oko 75% slucajeva) bez nekih organskih oboljenja. Tome pridonose i nasljedni faktori, ishrana, nerazumijevanje u obitelji i u poslu, uživanje alkohola i dr. Samo kod jedne cetvrtine oboljelih je uzrok neko organsko oboljenje (bubrezi, poremecaji u krvotoku i hormonalne smetnje). Do smanjenog krvnog tlaka (hipotonije) može doci radi srcanih oboljenja, slabog rada centralnog živcanog sustava, poremecaja u neurovegetativnom živcanom sustavu ili malo kretanja na zraku. Svrha našeg ustanovljavanja krvnog tlaka nije lijecenje, nego samo ustanoviti koliki je gornji i donji tlak. To se može izvesti na direktan i indirektan nacin. Direktno se može dobiti tako, da se onoga za kojeg se odreduje tlak drži svojom lijevom rukom za desnu, a desnom se vrti visak sa mentalnom koncentracijom prvo na gornji, a onda na donji tlak. Zavrti se visak i broji za gornji tlak ne od nule, nego odmah od stotine 110, 120, 130, 140, 150... (160 ne), zatim se ide od 150 na 151, 152, 153, 154, 155, 156... visak stao. Znaci gornji nije 156 nego 155. Sada idemo s koncentracijom na donji, dijastolicki tlak. S obzirom da je on veci od 50, pocinjemo brojiti od 50... 50, 60, 70, 80, 90... Na broj 100 visak je stao. Idemo od 90 , 91, 92, 93... na 93 je stao, znaci 93 nije - nego 92. Ukupni tlak je 155/92. Indirektno se to radi tako da se uzme jedno mjerilo, ili se nacrta jedna skala na papiru s jednakim razmacima, na pr. po 3 cm., pocevši sa br. 40, pa 50, 60... do200 (ako se ne ocekuje veci gornji tlak). Koncentrirajuci se na to, da se za doticnog visak zaustavi kad se prstom lijeve ruke (može i olovkom, cackalicom dode na pravi tlak, dobit cemo kod prvog prelaza prstom preko skale, sa koncentracijom i na osobu koju pregledamo gornji tlak tamo, gdje se je na skali visak zaustavio. To ocitamo, a zatim tražimo donji tlak na isti nacin. Za ustanovljavanje krvnog tlaka može poslužiti i kružni dijagram, na kome su u obliku rozete nanesene vrijednosti. Visak se drži u centru kruga i ocekuje se u kom pravcu ce zadržati kretanje. Vrijednost tog pravca ocita se na dijagramu. Tocnost ovog rada ovisi o koncentraciji i sposobnosti koncentracije, ali su manja odstupanja od tlakomjerom izmjerenih velicina razumljiva. Što je više prakse u radu sa viskom, što se on bolje "osjeca" u ruci, to su i rezultati bolji. Pocetnicima savjetujem što više vježbe sa viskom ruci.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.